KNEŽEVIĆI ŽIVE
Kneževići svoj Slatkovac ne bi menjali ni za šta. Ni za kakav život po svetskim metropolama, ni za kakvo blago, jer oni svoje blago već imaju
Najteži zadatak pred onim ko želi da ispriča priču o Slatkovcu je izabrati fotografije. Zaista. Ono što oko vidi deset je, ma 50 puta istinitije, vernije, lepše, upečatljivije. Jer, atmosfera se ne da uhvatiti objektivom, a ljudi se ne mogu opisati fotografijom. Naročito ne ljudi kao što su Kneževići.
Ljudi koji su se zajednički, porodično, odvažno, pre više od decenije upustili u pravu avanturu i na ognjištu predaka u latkovačkom zaseoku Kavrići, koji je bio tek jedan od mnogih zapuštenih i napuštenih zaselaka, odlučili da ostvare snove i žive svoju bajku. Kneževići su strpljivo, dugo, teško i uporno radili, sve su obnavljali, ambare, štale, kuće napravljene od blata, slame i drvenih greda polako su pretvarali u predivne domove - Crvenu, Plavu, Zelenu, Drvenu kućicu… Baš kućicu, onu u kojoj se osećaš kao svoj na svome. Trpezarija, koja se veoma lako pretvara i u salu za sastanke i seminare, uveče u mesto za provod i muziku, preko dana u bioskop za decu, do početka 20. veka bila je dnevni zatvor župskog okruga, deo sudnice koja se nalazila u Crvenoj kući. Prozori i rešetke na njima i dalje su tu, nedirnuti i osveženi, i kao raritet i kao podsetnik.
Svoj san, svoj Slatkovac, Kneževići ne bi menjali ni za šta. Ni za kakav život po svetskim metropolama, ni za kakvo blago, jer oni svoje blago već imaju. Kada smo Sanju Knežević, koja je zvanično izvršna direktorka etno-sela Latkovac, jer neko ipak direktor biti mora, zamolili da sa nama podeli svoju priču, kako se i zašto upustila u sve ovo, stidljivo je, iako je i bukvalno žena zmaj, ambasadorka ženskog preduzetništva i dobitnica bezbroj priznanja u Evropi i svojoj Srbiji, izjavila:
- Što duže živim svoju slatkovačku priču, to više mislim da se ništa ne događa slučajno. Ovo je, jednostavno, moralo da se desi. Da selo oživi. Da se tradicija očuva. Pričamo o obnavljanju sela, o razvoju turizma, a u praksi je to veoma teško, prepreke su brojne, naročito za one koji tek počinju. I bilo je veoma teško. I dalje je teško. Ali sada, kada pomislim na to, opet bih bez razmišljanja uradila isto. Opet bih krenula istim putem. Jer, Slatkovac je moj dom. Dom moje porodice. Mi smo neverovatno bliski, uvek smo to bili, iako je ovo vreme koje ljude otuđuje. Ali, Slatkovac nas je, ako je to moguće, zbližio još više, dao nam mogućnost da ostvarimo svoje snove, sačuvamo ognjište predaka, otrgnemo jedno vreme od zaborava, upoznamo mnogo divnih ljudi i učinimo mnogo dobrih stvari i kao porodica, i kao deo društva i našeg Latkovca, u kojem živimo. Jer ovo je naš dom, naša bajka - sa ponosom kaže Sanja.
Slatkovac se nalazi u samom srcu Srbije, na tri kilometra od Aleksandrovca, u zagrljaju Kopaonika, Goča i Željina.