TOKSIČNI LJUDI
selektora fudbalske, košarkaške, odbojkaške, rukometne reprezentacije; koliko imamo eksperata iz fotelje koji bi bolje od samog Novaka Đokovića upravljali njegovom teniskom karijerom; koliko imamo onih koji smatraju da je vođenje nekog biznisa mačji kašalj i da bi oni sve poteze vukli bolje od onih koji ih povlače.
Što bi rekao dragi Krušo: „Ti, kad bi pitao nekoga ume li da napravi atomsku bombu, odgovor bi bio: ’Nisam to radio, ali bih sigurno umeo’“. Postoje fascinantne jedinke koje sve znaju, u sve se razumeju i sve bi činile bolje. Jedino što nije jasno jeste kako te jedinke nisu ništa postigle u životu, niti se ostvarile? Ah, da, nisu oni krivi: uglavnom je neko drugi za to kriv.
Pojava društvenih mreža promenila je svet, ali, čini mi se, nikome nije toliko prijala kao istinski toksičnim ljudima koji sada imaju priliku da mrze javno i da leče sve svoje frustracije: ono što su nekad bila ogovaranja preko plota, sada je, nažalost, u dobroj meri postao Tviter. Mrzi se naveliko, prosipaju se najstrašnije kritike i optužbe, a sve bez ijedne ideje, bez ikakvog plana, bez ijednog valjanog razloga. U suštini, Tviter je postao kloaka srpske pseudoelite. Takav kakav je, Tviter je postao obećana zemlja za svakog poštenog srpskog kritizera: tu ne samo da može da kritikuje i mrzi do mile volje, nego može da nađe i gomilu istomišljenika, koji će ga podržati u sejanju mržnje.
Ljudi, volite jedni druge i pokušajte da napravite nešto pametno. Ne živim u iluziji da je Srbija najbolje mesto za život u svetu, ali ipak, sa tolikom količinom mržnje i negativnosti, teško da se može učiniti boljom. Konsolidujmo se pre nego što stignemo zaista pod jednu šljivu: podržavajmo javno dobro i opšti interes, a toksičnim ljudima ne pridajmo pažnju. Oni pažnju žele, a mržnjom se hrane. Budimo iznad i ne dozvolimo da takvi postanu većina. Kako sam već napisao ranije: neka žive u svom mikrokosmosu. Ja im, osim savetom, ne mogu pomoći.