ONI NEMAJU RADNO VREME
OVO SU HEROJI NAŠEG GRADA
Ivan Damnjanović je komandir u jedinici specijalnih vozila u odredu Žandarmerije u Beogradu. Ljubav prema otadžbini je bila razlog zašto sam u 21. godini počeo da se bavim ovim poslom. Ovo je posao koji rade hrabri i odvažni, koji daje doprinos društvu i građanstvu. Želeo sam i ja da nekome budem pozitivan primer, uzor koji će slediti, ali sam pre svega hteo da pomažem drugima - kaže Damnjanović. Kako kaže, uvek se divio žandarmima, jer je za taj posao potrebno čojstvo i junaštvo. - Zato sam čim sam napunio 18 godina dobrovoljno obukao ovu uniformu. Sada sam ponosan što sam obučen za razne krizne situacije - kaže on. Rad za praznike i slobodne dane, prema njegovim rečima, ne pada mu teško. - Saživeo sam se sa ovim poslom i ne bih mogao da zamislim da radim bilo koji drugi posao. Prosto sam postao deo toga i to je moja svakodnevica - kaže Damnjanović i dodaje da su mu kolege postale druga porodica, jer sa njima često provodi više vremena nego kod kuće. Situaciju koju će pamtiti celog života doživeo je na samom početku karijere. - Trojica mojih kolega su naišla na minu. Dvojica su bila povređena, a jedan kolega je poginuo. Tada sam shvatio koliko je ovaj posao zapravo opasan, ali i kolika je ljubav mojih kolega prema domovini - kaže ovaj hrabri
mladić, koji je završio i Ekonomski fakultet.
Vatrogasac Vladimir Obradović jedan je od dobitnika „Nagrade Grada
Beograda“za 2017. Posao vatrogasca, kako kaže, za njega nije posao, već način života. I to punih 20 godina.
Pomoć ljudima i spasavanje iz opasnih situacija, požara, zemljotresa i poplava i adrenalin razlog su za to što sam obukao ovu uniformu. Trenutak kada spasem nečiji život, ta pomešana osećanja, pogled te osobe, prećutna saradnja nešto je što je meni toliko duboko u srcu, da više i ne mogu da zamislim da se bavim drugim poslom - otkriva Obradović.
Vatrogasci odlaze na mesta sa kojih svi beže. Kako kaže, kada idu na teren, nikada ne znaju šta će zateći.
- To je možda i jedina mana ovog posla. Zato moja porodica uvek čeka da se javim nakon neke intervencije - kaže
Obradović.
Događaj koji mu je obeležio karijeru je spasavanje mladića iz auto-cisterne sa benzinom.
Momak je već duži vremenski period bio unutra i nije se odazivao. Ušao sam u auto-cisternu, noseći samo masku za disanje. Provlačio sam se kroz otvore od 60 centimetara između svake komore, dok nisam došao do momka. Nije davao znakove života, imao je penu oko usta. Odmah sam mu dao aparat za disanje. Masirao sam mu grudi da bih ga povratio.
Ubrzo sam primetio da mu se grudni koš pomera i za nekoliko minuta smo ga izvukli - ističe Obradović i priznaje da u stresnim situacijama u kojima se zadesi mora biti objektivan i hladne glave, a sve te emocije koje suzbije isplivaju tek kada spase ljudski život. Kako kaže, tek posle dva dana shvati šta je sve moglo da pođe naopako.
Pomoć u pravom trenutku