Neopredeljenost je slabost
i Titovog raskida sa Staljinom.
N jegov otpor odredio je put posleratne Jugoslavije, njegova odluka značila je da se Jugoslavija opredelila, da ne želi da bude još jedna sovjetska republika, kakvih je već bila puna istočna Evropa. On je birao vrednosti, a ne stranu, birao je stabilnu budućnost, a ne kratkotrajno savezništvo. Njegova odluka nije se zasnivala na strahu, već na uverenju da svaka nacija ima dovoljno snage i hrabrosti da sama donese odluku koja se nje životno tiče.
K oliko god da je rizično povlačiti istorijsku analogiju sa 1948, moramo se ponekad usuditi da uzmemo pouke iz teških momenata u našoj istoriji.
S rbija je i danas pod pritiskom da se opredeli, to nije nikakva tajna. Naravno, ima mnogo onih koji traže da se Srbija ne opredeljuje, da ostane negde između, ali iza svakog od takvih zahteva stoji manje ili više otvoreno navijanje da se Rusija prigrli kao najveći ili čak jedini veliki saveznik i da se okrenu leđa Zapadu. Takva „neopredeljenost“je samo podmukla maska za vrhunsko podaništvo Moskvi, koje se graniči sa petokolonaštvom ibeovaca iz 1948. Određeno je uverenjem da Zapad (EU, SAD, NATO...) želi nekakvo uništavanje Srbije, a u stvari je povlađivanje najrazornijim silama u našem društvu, koje žele konzerviranje guslarskog nacionalizma, koruptivne centralizovane ekonomije, nerad... Nasuprot reformi, otvorene konkurencije, poziva na težak rad, što zastupa predsednik Vučić.
S rbija danas, kao i Jugoslavija pre sedam decenija, ne bira između Rusije i Zapada.
Ona bira između dva sistema vrednosti, već na sisteme vrednosti kao sa početka kolumne. Na kvalitet života, obrazovanje, plate, penzije, ekonomiju, budućnost. A prema svemu navedenom, odgovoran političar ne može (i ne sme) biti neopredeljen! I na kraju, pogledajmo se u oči iskreno, želimo li da da budemo kao Rusija? Da imamo ekonomiju kao što ima Rusija, takav politički sistem, kvalitet života... Legitimno je i ništa lakše da odbacimo sve vrednosti zapadne civilizacije i da prigrlimo Putinovu Rusiju. Pa ok, i to je odluka. I zašto bismo bili neopredeljeni ako nam je majka Rusija jedini prijatelj i sve što nam treba? Onda nismo fer ni prema sebi ni prema njoj. Ako je sve tako kao što naši rusofili tvrde i ako je ova proputinovska histerija u Srbiji (koja je jača i glasnija nego u Rusiji) većinski stav Srbije, onda ne postoji ni ta lažna dilema. Onda Srbija ne treba i ne sme da bude neopredeljena. Treba da bude jasno i čvrsto uz Rusiju, vodeći računa o interesima Putina i Rusije. Nema potrebe, dakle, da flertujemo sa Zapadom i zlim
SAD i Velikom Britanijom, kojima je u vrhu agende, (svakog jutra čim počnu da rade), kako da unište Srbiju i srpski narod. I krajnje je neshvatljivo zašto bismo želeli da ulazimo u porodicu vrednosti kao što je EU sa zemljama članicama koje su nam, kako kažu pojedini naši ministri, neprijatelji. Dakle, ništa lakše za naše rukovodstvo. Odbaciti licemerni Zapad i konačno i formalno postati mala Rusija na Balkanu. Sve je bolje od neopredeljenosti. Dante Aligijeri je rekao: „Najmračniji krugovi pakla rezervisani su za one koji su vremenima moralne krize neopredeljeni.“