Oni su se dogovorili, a mi?
Ako Kosovo nije naše, zašto od nas traže da im ga damo? Ako je njihovo, zašto nam ga otimaju? A ako već mogu da ga otmu, zašto se toliko ustručavaju?
N iko bolje od Matije Bećkovića nije opisao situaciju na Kosovu i Metohiji, koja traje još od 1999. godine i NATO agresije. Sada, kako stvari stoje, izgleda da su zemlje Kvinte u Vašingtonu ugovorile kako bi sve trebalo da se završi.
O ni su se, izgleda, dogovorili, a mi? Za razliku od Prištine, koja ima samo jednu struju, jednu taktiku, a to je da se sledi pravac Vašingtona, u Srbiji, po starom dobrom običaju, ima 1.000 taktika i predloga. Od „zamrzavanja“situacije, podele na sever i jug, rata...
O no što ipak ne smemo da zaboravimo jeste da se na kraju priče ipak mi pitamo, samo je pitanje koliko još snage imamo da izdržimo sve udarce i pritiske...
Č injenica je da, uz podršku Rusije i Kine, lažna država Kosovo nikada neće postati članica UN. Što se tiče američke administracije, za njih je stvar sa Kosovom davno završena, ono je nezavisno. Barem je takav stav Bele kuće od 1999. godine, ali ne treba zaboraviti da američka administracija pre toga nije imala nikakve nedoumice o tome čije je Kosovo, još od predsednika Vilsona, preko Ruzvelta, pa do Buša... Ko sa sigurnošću može reći kakav će stav Bele kuće biti za deset, 20 ili 30 godina? Samo, možemo li toliko izdržati? Potrebno je naći rešenje, što pre, ali i ne pristati na ucenu da damo sve, a ne dobijemo ništa.