Gubitnici u stečaju
društvenim mrežama, gnevni zbog činjenice da je u Srbiji na vlasti Aleksandar Vučić, a ne neko drugi. I tu se njihov politički program, aktivistički žar, sposobnost da planiraju i da okupe timove saradnika, naoružanih hrabrošću - završava.
A ko mogu uopšte da shvatim, čitava ideja bila je u tome da se pokuša (ne i da se uspe) napraviti mala destabilizacija Vučića i njegove vlade, računajući da su fokusirani na nekoliko ekstremno bitnih državnih pitanja (Kosovo, MMF, pregovori sa EU...), da im manjka pažnje na domaćem terenu i da su tu tanki.
Z ato me iznenađuje da je ovakav plan društvenoumreženih izazvao pažnju, pa i reakciju samog predsednika Vučića. Bez namere da bilo koga potcenim, uveren sam da je akcija protesta kroz blokade važnih saobraćajnica, kao jedinu adekvatnu reakciju države trebalo da ima izjavu šefa saobraćajne policije MUP-A Srbije o zakonskim posledicama za ometanje saobraćaja. Praćenu, naravno, akcijom iste te saobraćajne policije na terenu. Što se na kraju i desilo.
Ž ivi bili, pa videli, ali ovi dani svakako neće biti zapamćeni u hronikama kao dani uličnih blokada, već kao istorijski momenat u kojem se donosila dugoročna odluka o Kosovu. Praćena do sada neviđenom posvećenošću srpske države i njenog lidera da bude na korist i na što manju štetu Srbije i njenog naroda. Ovo su dani kada su ljudi u vrhu države, a pre svih Aleksandar Vučić, izabrali teži put, da se izbore za odluku koja će na dug rok odrediti karakter ove zemlje i njenog naroda. Da li će ostati zarobljen u magli mitova i nezrelosti svojih ranijih vođa ili će se izboriti za budućnost bez sukoba i miran život u modernoj Evropi.
Z ato nije ni bilo dostojno Vučića da učestvuje u raspravi o uličnim blokadama. Jednostavno, nije mu tu bilo mesto. On je u ovom momentu na drugom, mnogo važnijem poslu, za stolom za kojim je u toku finalna da tako ne izgleda. I uprkos njihovoj želji da se ometaju napori za rešenja koja se donose, a pre svega ona za Kosovo, pa čak i do te mere da se sugeriše Albancima da preuzmu kontrolu nad severom Kosova. Očajnički! I bedno! Bavljenje politikom nije video-igrica koja vam dozvoljava da iznova i iznova počnete igru nakon što u njoj izgubite život. Ali ova i ovakva opozicija čak ni ne želi nove izbore, jer znaju kako im stoje akcije kod naroda. Taj isti narod je objavio njihov bankrot. Zato oni maštaju o neredima na ulicama Srbije, ali koje bi neko drugi organizovao, pošto oni nemaju ni snage ni hrabrosti. Mada, muda su mnogo bolji termin. Maštaju da ti neredi dovedu do takvog haosa u zemlji koji bi njih doveo na vlast odlukom nekog stranog prinudnog upravnika Srbije. O ceni takvog scenarija ne razmišljaju, jer odgovornost i državotvornost nisu reči koje kod njih stanuju. Dok Aleksandra Vučića uvažava čitav svet i na istoku i na zapadu, svetski lideri od Trampa i Putina do Angele Merkel i Makrona, stečajni upravnici opozicije se ponašaju kao Milovan Pašanović u filmu „Čuvar plaže u zimskom periodu“, koji se prkosno bez ikakvog osnova, pretećim glasom obraća ocu devojke kojom se ženi njegov sin: „Ja imam prijatelja u Švedskoj, fabrikant Dunjić, a ko si ti?!“S tim što se Dunjić na kraju filma pojavljuje, a na kraju sage o stečaju opozicije će se pojaviti samo poverioci da naplate dug.
Takav je put svih stečajeva.