GVOZDENI PUK
Drugi pešadijski puk prvog poziva „Knjaz Mihailo“činili su uglavnom seljaci topličkog kraja. Od četiri hiljade i pet stotina mladića koji su krenuli u rat 1912. godine iz Prokuplja, domovima se 1918. vratilo samo nekoliko stotina njih.
Naziv „gvozdeni“dobijaju od neprijateljske vojske 1913. godine, zbog junaštva u krvavim borbama na Bregalnici. Puk beleži neverovatne podvige na frontu, a vojnici nesalomivog duha postaju najodlikovanija jedinica u istoriji srpske vojske. Učestvovali su u oba balkanska rata i u Prvom svetskom ratu.
Bili su udarna snaga srpske vojske u borbama na Ceru 1914, sa komandantom Milivojem Stojanović Brkom na čelu. U noći između 15. i 16. avgusta osvojili su selo Tekeriš, najsnažnije uporište austrougarske vojske. Tada je nastala čuvena pesma „Dođi, Švabo, da vidiš gde je srpski Tekeriš“. Bitka je slomila napad Austrougara.
U pripremi druge neprijateljske invazije razbijaju austrougarski puk Bana Jelačića, ubivši oko 500 i zarobivši 173 vojnika. U slavnoj Kolubarskoj bici dobili su jedan od najtežih zadataka u ratu - čuvanje odstupnice i leđa Drinskoj diviziji. Komandant Gvozdenog puka junački pogibe osvajajući vis Kremenica. Vojni kompozitor Stanislav Binički je u Valjevu komponovao pesmu „Marš na Drinu“i posvetio je svom postradalom prijatelju Brki.
Posle trojne invazije, puk je u zimu 1915. čuvao odstupnicu ostaloj vojsci i narodu, sprečavajući Bugare da opkoljavanjem okončaju sudbinu Srba. Prešli su Albaniju, učestvovali u borbama na Kajmakčalanu, proboju Solunskog fronta, Gorničevskoj bici, oslobađanju Niša, Kikinde... Godine 1918. vraćaju se u Beograd, gde postaju gardijska jedinica koja čuva Dvor, Narodnu skupštinu i ministarstva.
Među najhrabrijim „gvozdenim“vojnicima Velikog rata, od kojih su zazirale i brojnije i bolje naoružane vojne sile, nalazile su se i dve heroine. Naša Milunka Savić i Irkinja Flora Sends. Njih dve stotine pedeset i petoro boraca odlikovano je Karađorđevom zvezdom sa mačevima. Zastava Gvozdenog puka je krasila odor Kralja Petra, sa kojom je i sahranjen.
O snazi Gvozdenog puka pisali su mnogi. „Žurnal de Ženev“oktobra 1918. piše: „Izgleda da oni vode borbu u hipnozi, u nekom letargičnom snu, idu napred pod neprestanom borbom, zaneseni, opijeni, idu iz dana u dan kao oluja, kao mahniti po trideset do četrdeset kilometara dnevno. Ova brzina gonjenja je samo za kinematografske filmove“.