STADION SA BAZENOM
da ne pominjem) po finansiranju, interesovanju sponzora, snazi lige... Ipak, jedino vaterpolisti i odbojkaši imaju višedecenijski kontinuitet uspeha - čak je i košarka neko vreme bila u krizi.
Harizmatični Dejan Savić, koji se nakon neizvesnog finalnog meča sa najdubljim poštovanjem poklonio sjajnom španskom selektoru Davidu Martinu, jeste - posledica. On je posledica sistema u kojem postoji pozitivna selekcija, u kojem najbolji i najtalentovaniji zaista dobijaju svoju šansu. Prirodni lider i sjajni motivator porastao je u trenersku gromadu zajedno sa kaznenom ekspedicijom koju je stvorio. Prgavost, sportska drskost i direktnost Savića, ali i Prlainovića i svih ostalih momaka iz ove ekipe, donele su sve ove trofeje. Sistem ih je prepoznao na najbolji način: nije ih stavljao u šablon (možda je neko i pokušavao, ali zasigurno u tome nije uspeo), već im je dozvolio da budu to što jesu. Vratili su Srbiji na najbolji moguć način: tako što su nam doneli toliko radosti i napravili neverovatnu promociju naše države kao svetske sportske supersile u vaterpolu - bez mora i bez bazena.
Napisa moj drug Aco na Fejsbuku posle vaterpolo finala: nacionalni stadion treba izgraditi, a u sredini iskopati rupu i napuniti je vodom. Potpuno sam saglasan. Vaterpoliste treba podržati istinski, ne samo za kamere i za slikanje: neka dobiju svoju kuću vaterpola i vrhunske uslove za pripreme i treninge. Dok mazimo fudbalske zvezde i zvezdice, ovi momci ćute, rade i donose trofeje. Moj naklon do poda svima: i Dejanu Saviću, i celom stručnom štabu, i igračima: obojici Pijetlovića, obojici Mitrovića, Mandiću,
Rašoviću, Ranđeloviću, Ćuku,
Vicu, Aleksiću, Jakšiću, kapitenu Filipoviću, Prlainoviću, ali i dvojcu iz Vaterpolo saveza
Jelenić-marijan. Hvala vam što postojite i što ste bolji od nas.
Srbija, Republika Srpska i Boka
Kotorska su se po ko zna koji put radovale u subotu.
Svaka vam čast.