Ljubav jača od logorske žice
Zelene barokne stepenice na Kalemegdanu ponovo sijaju punim sjajem. Rekonstrukcija ovog arhitektonskog remek-dela, starog 115 godina, završena je posle višemesečnih obimnih radova.
Male stepenice ili „mala lepotica“, kako Beograđani odmila zovu ukras omiljenog parka u prestonici, projektovala je Jelisaveta Načić (18781955), prva žena arhitekta u Srbiji.
Jelisavetina dela ostavila su neizbrisiv trag, a umrla je daleko od voljenog Beograda, zaboravljena od svoje zemlje. Uspomenu na ženu čudesne biografije čuvaju raskošne kuće, crkve i druge građevine. Njen život obeležile su i uzbudljive ljubavi zbog kojih je na kraju okončala karijeru vrednu divljenja. Ovo je priča o njima…
Miraz za školovanje
Na padini ispod hotela „Moskva“nekada je bilo imanje imućne porodice Načić. Otac Mihajlo bio je trgovac i imao je 13 dece. Jelisaveta je bila najmlađa.
- Po majčinoj liniji, Jelisaveta vodi poreklo od čuvenog trgovca Petra Ička. Poticala je iz bogate familije i bila školovana, što je posebno značajno, jer je u to vreme samo sedam odsto žena u Srbiji bilo pismeno. Svoj miraz potrošila je za školovanje na tehničkom fakultetu, u to vreme rezervisanom samo za muškarce. Posle četiri godine, postala je prva žena arhitekta u zemlji - priča turistički vodič Sanja Đaković, autor „Ljubavne šetnje Beogradom“.
Jelisaveta nije mogla da se zaposli u državnoj službi jer nije služila vojsku (kako su nalagali tadašnji propisi), te je jedno vreme radila kao pomoćnica muškim kolegama. Brzo je iskazala nesporni talenat, a kako su se propisi menjali, zaposlila se u Beogradskoj opštini.
- Sa samo 27 godina projektovala je monumentalnu Osnovnu školu „Kralj Petar Prvi“. U vreme podizanja bila je to najmodernija obrazovna ustanova u Srbiji, imala je svoje sanitarne čvorove i salu za fiskulturu - objašnjava naša sagovornica.
Vremenom, ređaju se Jelisavetini graditeljski uspesi, a kao rezultat saradnje s jednim od najpoznatijih vajara i arhitekata - Ivanom Meštrovićem, nastaju Terazijska česma i simbol Beograda - „Pobednik“.
- Tada se govorilo da se između njih dvoje rodilo nešto više od kolegijalne veze. Ona je bila tri godine starija od Meštrovića, koji je bio oženjen kaže Sanja Đaković.
Venčanje iza žice
Jelisaveta je bila veliki patriota, što dokazuje i 1916. kada je na Terazijama postavila slavoluk u čast naših vojnika koji su se vraćali iz balkanskih ratova, a na kojem je pisalo: „Nisu svi Srbi oslobođeni“.
- Zbog toga je završila u mađarskom logoru Nežider, zajedno s mnogobrojnim viđenim Srbima. Imala je 38 godina i postavljena je za nastojnicu jedne od baraka u ženskom delu logora. U njenu baraku sve češće je svraćao naočit, nekoliko godina stariji albanski pesnik i revolucionar Luka Lukaj, koji je vodio poreklo iz ugledne i bogate trgovačke porodice. Rodila se ljubav i oni su se venčali. U logoru su dobili i ćerku Luciju. Lukin stric bio je biskup u Trstu i urgirao je da se njih troje oslobode, što je i učinjeno objašnjava sagovornica „Alo!“.
Revolucija i izgnanstvo
Jelisaveta, Luka i Lucija vratili su se u Beograd, ali zbog bolesti ćerke, koja je imala probleme s plućima, odlučili su da se presele u Skadar. Tamo se Luka pridružio Pokretu za oslobođenje Albanije od Italije, a za njim i Jelisaveta!
- Zbog revolucionarne aktivnosti, oboje su proterani iz Albanije i 1923. su se nastanili u Dubrovniku. Luka je od svoje žene tražio da prestane da se bavi arhitektu-
rom i ona je pristala iz ljubavi prema porodici. Luka je umro 1947, a Jelisaveta je ostala da živi u Dubrovniku, u besparici. Odlučila je da piše vlastima u Beogradu kako bi joj dodelile penziju, ali nije dobila odgovor. Revoltirana, zamolila je ćerku da je sahrani u porodičnoj grobnici njihovih prijatelja u Dubrovniku i da nikada ne otkrije gde počiva - opisuje turistički vodič Sanja Đaković.
Krajem aprila 1955, Jelisaveta se iznenada razbolela i posle desetak dana preminula. Lucija je ispoštovala majčinu želju i sahranila ju je na dubrovačkom pravoslavnom groblju Boninovo, bez obeležja.
Da nije bilo lokalnog paroha koji je službom prešao u London i tamo se poverio prijatelju, ne bi se saznalo gde počiva velika graditeljka Beograda.