Ko ima u{i da ~uje, neka ~uje
Da bismo razumeli sukob u kojem su i dolar i nafta dobili status legitimnog i jednako smrtonosnog oružja, moramo se setiti zakona o očuvanju energije. Slično energiji, koja je neuništiva, te samo prelazi iz jednog oblika u drugi, tako su ekonomija i politika samo nastavak nikad okončanog rata. U svetu kao zatvorenom, uzročno-posledično uslovljenom sistemu, odluka doneta u jednoj dimenziji povlači sasvim suprotan efekat u drugoj.
Oruđa koja stoje na raspolaganju Trampu u borbi protiv dedolarizovane iranske nafte kreću se od sankcija državama i kompanijama i kontrole međunarodnog platnog sistema SWIFT, do uvek verovatne vojne intervencije. Sankcije jesu moćno oružje sve dok se oprezno koriste u postojećoj političkoj konstelaciji. Ako počnu da se koriste neselektivno i preterano, inicijator sankcija mogao bi da se nađe u samoizolaciji. Ne treba previše pameti da se zaključi kako se Vašington u konstantnom sukobu s Kinom, Rusijom, Iranom, pa i EU u poslednje vreme, opasno primakao toj granici.
Paradoksalno, ali istinito, oni koji su prvi pozdravili trenutne posledice Trampovih sankcija Iranu bili su predstavnici ruske vojne industrije, koji s današnjom cenom nafte od 85 dolara za barel i očekivanom od 100 dolara do kraja godine, u budućnost gledaju s krajnjim optimizmom. Da rast cena nafte izazvan sankcijama nije samo usrećio Rusiju, već bi ozbiljno mogao recesijom da unesreći globalnu ekonomiju, a time i američku, shvatio je i predsednik Tramp, pa je u formi ultimatuma ljubazno zamolio vladajuću saudijsku porodicu da iskoristi uticaj među zemljama OPEK-A i sopstvene resurse kako bi se povećanom proizvodnjom anulirao izostanak iranskih količina i time „ohladila“cena. Pred izbore za Kongres 6. novembra, cena nafte na trenutnom nivou nije preterano ubedljiv razlog da američki birači podrže Trampove republikance.
Ako je saudijska spremnost da deluje na štetu svog iranskog suparnika bila očekivana, najava Rusije da će takođe povećati proizvodnju nafte i time svom iranskom savezniku izbiti glavni odvraćajući adut u vidu skoka cene nafte svakako nije. Za razumevanje ruske odluke u višedimenzionalnom poretku monetarnih, energetskih, političkih i vojnih odnosa ne treba izgubiti iz vida da je za zagovornike dolarske dominacije glavna meta napada ne Iran, već Rusija kao pionir dedolarizacije. Strategijom perifernog udara na Iran, Zapad je zapravo ojačao položaj svog glavnog suparnika, pod uslovom da prećutni rusko-iranski savez preživi trenutna iskušenja. S obzirom na sadašnji položaj, Iran teško sebi može da dozvoli gubitak ruskog partnerstva.
Potvrda da je Rusija glavna meta došla je s izjavom Rajana Zinkea, Trampovog šefa za unutrašnje poslove, kako SAD razmišljaju o pomorskoj blokadi ruskog izvoza nafte. Osim što je imala za cilj da opomene EU da njeni ekonomsko-politički interesi bez američke vojne snage i nemaju neku budućnost, predstavlja i izjavu o nameri bankarsko-finansijskog sektora da su sva sredstava za očuvanje snage dolara dozvoljena.
Kako u partiji višedimenzionalnog šaha potez na jednom nivou ima sasvim suprotno dejstvo na drugom, tako u svetu u kojem dolar dominira talačke uloge nije pošteđena ni politička volja građana SAD. S finansijskim sektorom kao najvećim, koji sa više od 20 odsto doprinosi bruto domaćem proizvodu američke ekonomije,
Tramp najvećeg suparnika nema van sopstvenih granica, već upravo na Vol Stritu.
Nafta, dolar i ostale
političke energije