Tinejdžeri, a već iskusne drvoseče
Oni koji kukaju na težak i mukotrpan posao postideće se kada upoznaju porodicu Laković.
Veljko Laković ima tek 15 godina i uz tri godine starijeg brata Stefana, iako su tek stasali, već je stari drvoseča sa debelim žuljevima na dlanovima.
- Sad pobijamo bion, on se udara u drvo da bi se lakše provukao vlaček, jer je tako lakše nego da se vlaček provlači ispod njega. Kada je veći trupac, drvo priteže i ne možemo da podvučemo vlaček - priča Stefan kao već iskusan radnik.
Na teške poslove navikao je i Veljko, koji je u šumi od malih nogu.
- Prva sam godina srednje škole i ovo mi je zanimacija. Kada se gleda sa strane, čini se da je težak posao, ali vremenom postaje navika. A i volove s kojima svakodnevno radimo obožavam, oni su isto što i ljudi - priča Veljko, koji od je desete godine zadužen da vodi volove, obaljuje i kreše stabla. Čim ga je otac naučio da radi s motornom testerom, poveo ga je u šumu.
Milijan je glava kuće i najveći deo posla prihvata na svoja leđa.
- Rad u šumi je prilično težak, ali ja sam navikao. Radim to već
20 godina, a deca uz mene kako rastu. Posle škole i vikendima su sa mnom u šumi.
Uglavnom stabla izvlačimo volovima.
Svi su uključeni, pa i supruga. Nemam puno zemlje, pa moramo da radimo u šumi - kaže najstariji Laković, dodajući da svi moraju da slušaju, pa i volovi.
- Ponekad mi dođe i neki drug, pa mi pomogne. Sledeće godine, ako bude sreće, da uvećamo još jednim parom volova, jer s njima čovek može sam da radi, a sa mašinama je potrebno više ljudi - navodi Milijan, koji kaže da je za njih to fin posao, jer je i zarada lepa.
Šumar za te vredne ljude ima samo reči hvale. - Vredni su i mlađih radnika od njih nema, a i rade sa volovima, koji nanose manje štete stablima i šumi, pošto mašine više lome. Ovde sam da vidim kako su složili šumski red, da li su gulili panjeve, da li je stablo dobro okresano - kaže šumar Radovan Šiljković i navodi da je to redovna doznaka, koja se svake godine vrši po odeljenjima.
Majka brine da čeljad budu sita. Tog jutra se zlatarskom šumom širio miris prave domaće pite.
- Za muža i decu ono što oni najviše vole, domaća pita, valjda im je to najlakše u šumi da jedu. Težak je ovde rad. Momci pravo iz škole idu u šumu na posao, ne pitaju šta treba, znaju da moraju. Nikada im nije teško, rade odmalena - kaže Mirjana, čiji je posao da ustane oko pet pola šest i spremi sve što treba da se ponese za hranu, kao i da kod kuće namiri stoku.
- Sve moram da završim da bih krenula s njima u šumu, jer je kratak dan, pa da bi što više uradili. Borimo se dok njih iškolujemo i dok postanu svoji ljudi, da mogu da zarađuju za sebe na neki drugi, lakši način. Mlađi Veljko upisao je srednju školu u Novoj Varoši i putuje svaki dan, stariji je u Užicu u školi i on koristi svaki slobodan trenutak da dođe da nam pomogne jer zna da mora, jer nam je to jedini izvor prihoda koji imamo do sada - priča Mirjana. Glas Zapadne Srbije