Naknadna pamet i druge promen(ad)e
njegovog uspeha, koliko i priznaje sopstvene bezidejnosti. Na kraju, nije li obećanje dolaska stranih investitora bilo jedina razvojna vizija petooktobarske tranzicije? Evo ih, stigli su.
N e potcenjujući stručnost gospodina Novakovića, ipak konstatujemo da su problemi, uključujući i one tehničke prirode, sastavni deo napretka, te da je odsustvo problema najbolji indikator odsustva razvoja. Da je bivša gradska vlast pod patronatom Demokratske stranke, koja je promenila ime u Narodna stranka, a sve vreme predvođena Borom Novakovićem, uspela da privuče strane ulagače i otvori nova radna mesta, verovatno bi sama bila suočena sa sličnim izazovima. Izazov otvaranja jedne tartan staze širine jednog metra uveliko se razlikuje od istovremene gradnje više desetina objekata čija pojedinačna površina prevazilazi 150.000 metara kvadratnih. Da li bi se Novosađani radije opredelili da šetaju kejom očekujući poziv sa Biroa rada ili bi ovakav problem rešavali iz pozicije nekih od novootvorenih radnih mesta u sektorima građevine, trgovine i usluga, ne bi bilo naodmet pitati stanovnike Novog Sada.
Š ta Novosađani misle, najbolje pokazuje podatak da je
Novi Sad jedan od retkih regionalnih centara koji beleže pozitivnu stopu rasta broja stanovnika. Za razliku od gospodina Novakovića, njihovu želju da sopstvenim porodicama obezbede egzistenciju u Novom Sadu ipak nije zaustavio strah za bezbednost jednih pokretnih stepenica. Njih više brine odsustvo egzistencije, što jeste bila konstanta politike prethodne žute Borine vlasti. Podzemnih voda je uvek bilo i biće ih, ali ovakav rast dotoka ljudi i kapitala odavno nije zabeležen. To potvrđuje pre svega rast vrednosti nekretnina, praćena rastom cene rada. Da grad koji se ne razvija opada, hteo, ne hteo, priznaće i gospodin Novaković.
I pored činjenice da je višedecenijsko zanemarivanje razvoja gradske infrastrukture, uključujući i onu kanalizacionu, uveliko ograničilo stopu rasta i razvoja Novog Sada, u situaciji smo kada je svaka investicija dobrodošla.
A
, da. Za kraj da spomenemo i kulturnoistorijsko nasleđe i na promene osetljiv novosadski duh. Ne znam zašto, ali čini mi se da je duh bio daleko manje osetljiv čak i kada su iz najužeg centra nestajale čitave ulice znatno veće arhitektonske vrednosti. Da li to ima veze sa činjenicom da se tada duh nalazio na poziciji kreatora promena, a danas na mestu korisnika, neka prosude građani.