Isidora je morala da pobedi strah od igle
Sanja Stokić (30), samohrana majka, koja je nedavno otkrila da joj dete boluje od dijabetesa tipa 1, priča za
„Alo!“koliko je to saznanje promenilo život nje i njene ćerke. - Sama činjenica da vam dete boluje od neizlečive bolesti veoma je strašna i teška. Isidora ima samo devet godina, ali je sve stoički podnela. Na samom početku bilo je teško, pre svega ja kao majka nisam prihvatila stanje u koje je moje dete zapalo - kaže Sanja i priseća se kako je sve počelo.
- Probudila se jednog jutra sa visokom temperaturom i malaksalošću. Odvela sam je kod lekara, gde su konstatovali blaži virus. Dobila je antibiotike, koji su uspeli da joj stabilizuju stanje. Međutim, pospanost i malaksalost su i dalje bili prisutni. Sutradan smo odradili krvnu sliku, gde su nalazi pokazali da je glukoza u krvi čak 38,5 promila. Nastala je panika, a u meni velika tišina. Više ništa nisam čula, sledećeg trenutka kojeg se sećam jeste taj da smo Isidora i ja u bolnici priča ova hrabra majka. Ono što je Sanji uteralo strah u kosti jeste momenat kada su joj lekari saopštili da je Isidorino stanje veoma ozbiljno. - Naredna dva dana bila su kritična. Bubrezi su počeli da otkazuju, šećer je skakao, padao, skakao i tako ukrug. Pošto nisu uspeli da stabilizuju šećer, jedina opcija bila nam je doživotno bockanje insulinom. Da sve bude još gore, stvar koje se Isidora najviše plašila, jeste upravo igla - naglašava Sanja i nastavlja:
- Trebalo je dosta priče da bi shvatila da se uhvatila u koštac s ozbiljnijom bolešću, za koju je potrebno mnogo odricanja i discipline, i koja neće proći, kao što to biva s prehladom. Isprva, nije smela sama da se bode, kako bi merila nivo šećera u krvi, na šta su doktori odmah reagovali, dali joj iglu u njenu ručicu, i sačekali da uz njihovu pomoć, ona to odradi sama, kako bi je pripremili za ubuduće. Sada je to već deo njene svakodnevice - ističe Sanja.
Takođe, osim lekara, veliku podršku pružili su im učitelji i psiholozi, uz čiju je pomoć mala Isidora postala zrelija, samostalnija i čvršća osoba. - Prihvatila je bolest i bila je jaka zbog mene. Radila je sve što treba, samo da na mome licu ne vidi suze. Slobodno mogu reći da je bila jača od mene - priznaje naša sagovornica.
Pored saznanja da joj ćerka boluje od dijabetesa, Sanja se susrela s još jednim problemom.
- Od države ne dobijamo dovoljno tračica za merenje šećera u krvi i igala za davanje insulina. U proseku, kako bismo vodili adekvatnu evidenciju o količini šećera u krvi, potrebno je na mesečnom nivou oko 200 do 220 tračica. Mi ih dobijamo svega 100. Ista stvar je i s iglama. Sve to iziskuje određenu količinu novca, što meni, kao samohranoj majci, zadaje posebne muke - završava Sanja, koja se nada će se ova situacija promeniti nabolje. J. K.