Uvod u rodoljublje
Otkad nam reči opomene i usmerenja Svetog Save zameniše revizorske kuće, svi naši napori su izgubili rodoljubivu svrhu, koja je oduvek bila osnova svakog našeg delanja. Rodoljublje definiše i naše pamćenje, istorijsko, iskustveno. Zanemariti velika dela naših predaka, zaboraviti srpske div-junake i njihova bezuslovna žrtvovanja, moguće je samo kada se rodoljublje uvede u komu(nizam). Uspavani srpski rod danas obnavlja svest o svojoj suštini, doduše, trapavo.
Krsnu slavu povratismo, ali još više liči na kafanski pir nego na sabor porodice u slavu svetitelja zaštitnika. Klica rodoljublja koja proklija u slavskom koljivu uvek je u riziku da završi kao dekoracija na sitnim kolačima. Prosvetiteljstvo nam škripi. Tu je glavni problem slabog prinosa rodoljublja. Malo je učitelja koji deci umeju objasniti da je Svetosavlje lekcija stvaranja, a Kosovski zavet lekcija stradanja, da kroz stvaranje i stradanje mora proći svaki rodoljub.
Iako retko uspeva i plodotvori, mi i taj rodoljubivi plod najčešće bacamo u političke pomije ili ga se odričemo zarad prividnog mira i kratkotrajnog blagostanja. Zašto? Zar to nije kukavički? Zar naš rod nije iskusio sav bol prividne ovozemaljske slave? Zar Lazarev primer ne sija kao svetionik rodoljublja? Suština je uvek spakovana u nekoliko prostih i svima razumljivih reči.
Tako je i u slučaju srpskog rodoljublja. Nema teške filozofije, nema nepoznatih termina ili tuđica.
Srpsko rodoljublje staje u dve rečenice
- Uskliknimo s ljubavlju! Dogodine u
Prizrenu!