Tek ću davati golove za Crvenu zvezdu!
Junak hamletovske predstave u Danskoj i penal serije koja je značila biti il’ ne biti za Crvenu zvezdu, jutro posle čudesne utakmice sa Kopenhagenom sumira utiske za naš magazin.
Milan Borjan, posle svega dva sata sna, s mnogo emocija, bez zadrške, iskreno priča za „Sport plus“o svim iskušenjima - fudbalskim i privatnim.
Za početak, zanimalo nas je kako se oseća kao strelac, kao neko ko je sa „blata“stadiona „Parken“odveo Zvezdu u predvorje Lige šampiona i dvomeč sa Jang bojs...
- Na odbrane sam navikao, ali postići gol u dresu Crvene zvezde je neverovatno, čarobno. Baš mi se osladilo, ali biće ih još, obećavam - u svom stilu, uz osmeh, kaže novi golgeter sa golmanskim rukavicama.
O one tri odbrane u penal
ruletu govori smireno, rutinski.
- Kad sam miran i koncentrisan, ne brinem mnogo. Zbog herojske igre čitavog tima dobio sam dodatni motiv. Ispalo je vrhunski, plasirali smo se u plej-of za Ligu šampiona, a već sada imamo u rukama sigurno učešće u grupnoj fazi takmičenja u Ligi Evrope. Idemo dalje!
Najbolji golman Superlige i prošlosezonske grupne faze Lige šampiona ima životni i fudbalski put kao malo koji profesionalni igrač.
Momak rođen u Kninu promenio je čak 13 klubova u karijeri, ali je tek u trećoj deceniji, dolaskom u Crvenu zvezdu, osvojio svet, o čemu je sanjao kao dečak.
- U karijeri sam uglavnom prolazio kroz trnje, ali sam zahvalan i na ovako teškom i napornom putu jer sam spoznao život kroz ovu fudbalsku avanturu.
Posle svake prepreke, a bilo ih je mnogo, može dosta da se nauči, ali nikad ne sme da se odustaje. Siguran sam da za rad i trud uvek stigne nagrada - kaže Borjan.
Počeo je u rodnom Kninu, ali već sa sedam godina mu je bilo uskraćeno pravo da mašta.
- Morao sam brzo da odrastem i da se suočim sa ratom, koji je moju porodicu i mene primorao da napustimo dotadašnji život i krenemo ka nekom novom početku. Nedavno sam, posle mnogo godina, sa suprugom otišao u Knin i doživeo emotivne, baš teške trenutke. S druge strane, posetio sam baku, očevu majku. Mnogo mi je važno što je neko ostao u mestu u kojem sam rođen i u kojem sam proveo deo detinjstva.
U Beogradu su ga dočekali nova škola, novi prijatelji, čak i nova pozicija u timu. Od napadača je postao golman?
- Privikavanje je bilo teško, suočio sam se sa no
vim načinom života, a deda me je odveo u Radnički Jugopetrol.
Pet godina kasnije, nova selidba, nova zemlja, novi jezik, novi ljudi... Pravac Kanada!
- Ta zemlja mi je pružila mnogo. Pre svega utočište, mir i stabilnost. Dobili smo priliku da ponovo sanjamo i da se borimo za svoje snove. U Kanadi mi je trener bio Urugvajac koji je prepoznao moj talenat. Proveo sam neko vreme u Urugvaju, pa u Argentini, i onda se vratio u Beograd, ovaj put u Rad.
Zapravo, na Banjici počinje da igra pravi fudbal.
- Rad mi je doneo jednu novu dimenziju u karijeri. Tamo sam dobio mogućnost da se oprobam u Turskoj. Bio je to stepenik više. Veoma zanimljiv period u životu. Dugo mi je trebalo da se naviknem na brz fudbal, kakav se tamo igra. Poslali su me na kaljenje u Rumuniju kako bih bio što spremniji za Sivaspor. Iz Turske nosim predivno iskustvo. Upoznao sam sjajne ljude, sa kojima i danas održavam kontakt.
Bugarski Ludogorec mu donosi prvu titulu u životu.
- Tamo sam dobio priliku da se dokažem i ostvarim kao golman. U nastavak karijere krenuo sam još motivisaniji.
A onda, konačno, ta Crvena zvezda...
- Definitivno, ključni momenat u karijeri. Prekretnica. Ostvarenje snova. Osim fudbalskog uživanja i trofeja, velikih utakmica u Ligi Evrope i Ligi šampiona, pronašao sam nove prijatelje i miran porodični život. Kao najveću životnu sreću doživljavam suprugu Snežu i sina Filipa. Kada sam se ostvario kao suprug i otac, spoznao sam
smisao života.