Lièni bankrot - spas od izvršitelja
Procenjuje se da u Srbiji ima oko 150.000 prezaduženih građana, koji mogu očekivati da im zbog toga izvršitelji zakucaju na vrata. Najnoviji izveštaji pokazuju da građani Srbije trenutno vraćaju ukupno sedam milijardi evra, pošto svaki građanin u proseku duguje banci oko 1.000 evra! Sudeći po izveštaju Narodne banke Srbije iz ove godine, svaki 20. građanin naše zemlje ne izmiruje svoje obaveze prema bankama, a Međunarodni monetarni fond već nekoliko godina savetuje našoj zemlji da njihov problem reši uvođenjem ličnog stečaja, odnosno ličnog bankrota. Naša država je pre nekoliko godina usvojila Program za rešavanje problematičnih kredita za period od 2018. do 2020. godine, koji predviđa mogućnost razmatranja uvođenja bankrota fizičkih lica u budućnosti. Uprkos tome, uvođenje ličnog bankrota je u Srbiji još na dugom štapu.
Javni izvršitelji u Srbiji, koji postoje svega nekoliko godina, nisu se pokazali kao dovoljno dobro rešenje za problem prezaduženih građana. Izazvali su ogromno nezadovoljstvo građana i podelili su stručnu javnost. Nekada je sudska vlast imala sadašnje nadležnosti izvršitelja i jedina pozitivna stvar je u tome što su pojavom istih sudovi znatno rasterećeniji. Međutim, to nikako nije dugoročno rešenje. Ljudi koji su se našli na udaru izvršitelja ne samo da su došli u opasnost da izgube čak i krov nad glavom (što se mnogima, nažalost, i desilo), već i u situaciji da ih rođena država tretira kao kriminalce. Srbija mora da povrati poverenje svojih građana i jedan od načina za to jeste i uvođenje ličnog bankrota kao rešenja za prezadužene građane.
Najpre treba reći da, iako sam naziv zvuči dramatično, lični bankrot nije bauk kojim treba plašiti građane. Veliki broj razvijenih i demokratskih zemalja već dugo vremena primenjuje različite koncepte ličnog bankrota koji daju daleko bolje rezultate nego što je to slučaj u Srbiji s izvršiteljskim sistemom. Lični bankrot se proglašava u situaciji kada dužnik više nije u stanju da izmiruje obaveze prema svojim poveriocima, bez obzira na to da li se radi o bankama, javnim preduzećima i slično. Dužniku se imenuje stečajni upravnik, a njegova imovina nudi se na prodaju. Međutim, postoji imovina koja je izuzeta od stečaja (poput stana, automobila i slično), kao i deo novca neophodan za egzistenciju dužnika i njegove porodice. Dakle, kroz sistem ličnog bankrota dužnik ne biva onesposobljen za vođenje normalnog života, već mu se daje mogućnost da u dogledno vreme ponovo stane na svoje noge. To je daleko bolja opcija od situacije koju imamo danas u Srbiji, gde banka može uzeti dužniku bukvalno sve. Uvođenje institucije ličnog bankrota bilo bi i u funkciji sprečavanja utaje prihoda, budući da novac kojim bi dužnik isplaćivao svoj dug (a to je novac od njegovih budućih prihoda) ne bi mogao da završi u raznim poreskim rajevima. Ovde, dakle, nije reč o opraštanju, već o reprogramu duga. Posebno je važno istaći da se na taj način od apsolutnog siromaštva mogu sačuvati ljudi koji nisu svojom krivicom došli u dužničku poziciju, poput onih čija je imovina žrtva neke
elementarne nepogode.
Na kraju, treba dodati i to da bi proglašenje ličnog bankrota bilo krajnje rešenje za dužničke probleme građana. Najpre bi trebalo omogućiti građanima da restrukturiraju svoja dugovanja tako da usklade prihode i rashode s ciljem vraćanja dugova, uz utvrđeni realni rok za otplatu dugovanja. Tek ukoliko ni to ne bi dalo rezultate, trebalo bi proglasiti lični bankrot prezaduženog građanina.