Radnja koja radi 150 godina
Izložba „Vreme, proticanje i oticanje: Zlatarska i sajdžijska radnja ’Sreten Petrović i sinovi’“otvorena je u Narodnom muzeju u Užicu i posvećana je ovoj j radnji koja traje i postoji 149 godina.
Kujundžija Sretan Petrović bio je jedan od najznačajnijih zanatlija iz druge polovine 19. veka: radnju je osnovao 1870. godine, a njegovi potomci su je, u skladu sa vremenom u kome je svako od njih živeo, sačuvali do danas.
Izložbu čine Sretenov kujundžijski alat, majstorsko pismo, proizvodi, fotografije i arhivska građa koja, dokumetujući njegov život, govori o razvoju Užica u drugoj polovini 19. i početkom 20. veka. To je, ujedno, i kulturna baštine ogromne vrednosti. Izložba prati i rad Sretenovih naslednika, preorijentisanje radnje u sajdžijsku i časovničarsku, u skladu sa novim prilikama tokom 20. i početkom 21. veka. Na izložni su i predmeti, fotografije i dokumenta iz privatne svojine porodice Petrović, kao i čuveni putir koji je lično Sreten izradio i koji je izlagan u Parizu.
Etnolog Bosa Rosić kaže da mnogi misle da starog Užica više nema, ali ova izložba je svedok da ga ima. Govoreći o Petrovićima, objašnjava da su se oni krajem 18. veka doselili u Užice a
Ova izložba je svedok da, iako mnogi misle da ga nema, „starog Užica” još ima
BOSA ROSIĆ, etnolog
rodonačelnik Todor, izrađivač kantara, odlučio je da svog sina Sretena da na kujundžijski zanat, koji je ovaj uspešno završio.
„Sa 25 godina otvara kujundžijsku radnju 1870. godine, a posle samo pet godina dobija Esnafsko pismo kao najveće zvanje u svom poslu. Pored kujundžijskog zanata, koji polako izlazi iz mode, Sreten se sve češće bavi zlatarstvom. Njegovi proizvodi pronađeni su i u drugim mestima Srbije, pa
i u Beogradu. Njegovo najznačajnije delo je kujundžijski putir koji je predstavljao Srbiju 1900. godine na Svetskoj izložbi u Parizu i koji se sada nalazi u Etnografskom muzeju u Beogradu i preko UNESKO-A je zaštićen kao svetska baština“, priča Bosa Rosić.