Srpsko dete u NDH je uvek bilo na nišanu
Ustaše su od prvog dana sprovodile doktrinu novoformirane NDH da trećinu Srba treba ubiti, trećinu proterati, a trećinu pokatoličiti. Dušan Aleksić, agronom i doktor tehničkih nauka iz sela Gornje u opštini Prijedor, seća se prvih srpskih otpora i letnjih dana te 1941, kada je kao četvorogodišnji dečak gledao kako Srbi u njegovom mestu organizuju ustanak i kako ustaški napadi na njegovo selo postaju sve jači i češći.
U godinu dana borbe i zbegova prošla je jesen i teška zima, sve do juna 1942, kada je nastupila Treća ofanziva. Partizani uspeli da sprovedu 15.000 civila kroz nemački obruč, ali je 80.000 Srba, koji su u panici bežali kroz šume, ostalo zarobljeno.
- Nas je bilo oko desetak porodica i naše majke su odlučile da, ako će da nas pobiju, svi ginemo zajedno. Deda se odvojio da popuši cigaretu, ali nije prošlo mnogo i ustaše su mu pucale u slepoočnicu. Nas su zarobili Nemci. Sestra i ja smo vrištali od straha da će nas pobiti, ali su nas samo poterali prema reci Mlječnici i njivama, gde je bilo već mnogo pohvatanog sveta. Tu su nas predali ustašama i usmerili ka Jasenovcu.
Narod se kretao teško i sporo, neki su nosili decu, neki zavežljaje… Malo starija dečica išla su u koloni bosa. Bila je noć kad su ih skelom prevezli preko Save u Jasenovac.
- Kapija je bila strašna i sablasna. Unutra ništa nismo videli osim žice. Prenoćili smo na zemlji. Ujutru smo shvatili da su oko nas 1.000 doterali s Kozare. Razvrstavali su nas. Starijeg brata majka je obukla u haljinu i vezala mu maramu, tako je ostao s nama. Na toj poljani u ostali smo tri nedelje. Bio je to neopisiv užas. Svet je masovno umirao. Mala deca, starci, oboleli, prehlađeni još na Kozari...
Neke nisu ni uvodili u logor, već su ih ubijali odmah na ulazu. Dušan se seća kako su izvesnog Šorgu Marka sa dva sina upucali na ulazu i dok su još davali znakove života bacili na kola sa mrtvima i odvezli. Nakon tri nedelje popisali su ljude iz sela Jelovac i potrpali u stočne vagone.
- U vagonima je bilo strašno. Zatvore vas i nema izlaska. Pa smo nuždu vršili unutra. Kada se voz zaustavio, nismo više bili u Jasenovcu već u opštini Rajić. Sproveli su nas kroz selo Borovac sa naredbom da nas meštani rasporede po kućama.
Dušanovu majku i četvoro dece doveli su u kuću Pejina Ljiljaka, u kojoj je živeo sa ženom i oženjenim sinom Đurom i dvoje unuka. Živeli su u
„Bili smo izloženi tom stravičnom zločinu samo zato što smo pravoslavci. Da sam kojim slučajem bio katolik ili musliman, meni u vreme NDH ne bi falila ni dlaka s glave“
dve prostorije. Kata je bila Čehinja, katolkinja, ali fenomenalna žena koja je imala dušu. Dušan je se seća sa setom.
- Skrivala je hranu od svog unuka da bi meni dala. E, koliko je baka Kata pljuvala po Paveliću. Muž joj je bio Srbin. Spavali smo u štali jer nije bilo mesta u kući. Tu smo ostali tri meseca.
Dušan se spasao zahvaljujući izvesnom Marku Drči, koga su meštani prozvali ustašom jer je pobegao u Prijedor čim se zaratilo. Baš on je doneo odobrenje nemačke uprave da Jelovčani mogu kući.
- Marko nam je dao sve papire za put i otišao po druge u Pakrac. Samo što je i njih izvukao, prijedorski muslimani su ga presreli i ubili. Mi smo kući stigli dobro i zatekli smo mog oca. Ustaše su do kraja rata i dalje ubijale bez nekog reda, a dolazili su i muslimani da pljačkaju šta god je moglo da se uzme.
Gazdin sin došao im je u posetu 1949. i ispričao da su svega 11 dana pošto su se spasli iz Borovca došle ustaše i preostale logoraše vratile u Jasenovac i pobile. Srbi su bili poslati da neko vreme provedu van logora jer ustaše nisu bile u mogućnosti da ih pobiju na hiljade odjednom.
- Bili smo izloženi tom stravičnom zločinu samo zato što smo pravoslavci. Da sam kojim slučajem bio katolik ili musliman, meni u vreme NDH ne bi falila ni dlaka sa glave. Ovako sam, kao srpsko dete, uvek bio na nišanu. Eto, preživeo sam, ali mnogi moji vršnjaci, pa i mlađi i manji od mene - nisu.