Genocid kao „rešenje“srpskog problema
Od 900.000 srpske dece, žena i staraca koji su stradali u Velikom ratu, veliki deo je glađu i bolestima umoren u austrougarskim logorima. Jedan od 300 logora nalazio se u rumuskom gradu Aradu
Mnogo srpske krvi proliveno je u ratovima, ali nažalost ni do dan danas nismo uspeli da prebrojimo svoje mrtve u većini od njih. Još ne znamo ni broj naših žrtava u NATO bombardovanju 1999. godine koje nam je još u svežem sećanju, ali je i to po svoj prilici dugo vremena skrivano iz političkih i drugih motiva, kao što je učinjeno sa 900.000 srpskih civila koji su ubijeni i umoreni u Prvom svetskom ratu.
Knjiga „Stoleće zaborava“u izdanju Arhiva Vojvodine prvi put donosi spisak naših stradalnika u Aradu, jednom od mnogobrojnih logora širom Austrougarske, Nemačke, Bugarske i Turske u kojima su ubijani i u najtežim mukama umirali srpske žene, deca i starci. U ovom ratu Srbija je imala trostruko više žrtava među civilima nego među vojnicima. U knjizu su navedena imena stradalnika koji su u Aradu (Rumunija) bili zatočeni i glađu umoreni od 1914. do polovine 1917. godine u akciji koja nije bila ništa drugo nego etničko čišćenje prostora na kojima su Srbi živeli.
Zahvaljujući ovoj knjizi, tri hiljade srpskih žena, dece i staraca nisu statistički podatak već ponovo imaju imena i prezimena, godine rođenja i upokojenja. Među njima su deca, trudnice, starci i starice… Najmlađa na spisku je tromesečna beba, a najstarija Milja Tokić iz sela Rečice u istočnoj Srbiji, koja je u svojoj 106. godini izdahnula u logoru!
Autor postavlja ključno pitanje: Kako su velikoj i moćnoj Austrougarskoj mogli da naude bebe i starica Milja, zatim jednogodišnja Milica Planinčić iz Gučeva kod Rogatice, Mara Ćeranić iz Miholjača i Milica Šolaja iz Lazarića kod Gackog, a obe su imale samo po dve i po godine? Kakva su opasnost po opstanak „žutogarne carevine“bili dvogodišnjaci Petko Panić i Draginja Pajić iz okoline Rogatice, te devedesetogodišnjaci: Đoko Mirković iz Glasinca, Miloš Pavlović iz Kiseljeva (Požarevac) i Milka Filipović (Lipa kod Smedereva)?
- Jedini motiv za njihovo zatočeništvo bila je prilika da se dugo prisutna ideja o rešenju „srpskog problema“najzad realizuje najsurovijim metodama i sa brutalnošću kakva do tada nije viđena u istoriji ratovanja - navodi autor Pavle Stanojević.
Posle atentata na prestolonaslednika Ferdinanda u Sarajevu, a pre nego što je objavljen rat Srbiji, Austrougarska je otpočela preventivnu meru „disciplinovanja“nepokorenih Srba i sprečavanje njihovog eventualnog sadejstva sa srpskom vojskom. Civile iz Srbije i drugih srpskih oblasti u okviru monarhije odvodili su u logore. Na svojoj teritoriji Austrougarska je imala oko 300 logora za ratne zarobljenike i civile i oni su postojali sve do kraja Prvog svetskog rata.
Prvi vozovi sa srpskim internircima krenuli su ka aradskom logoru već 27. i 28. jula 1914. godine. U Pančevu i Beloj Crkvi uhapšeno je njih 170, i kao taoci otpremljeni su u Arad. Hapšenje i ubistva viđenijih Srba u BIH krenulo je odmah posle Vidovdana. Samo u avgustu 1914. godine u aradski logor dovedeno je više od 3.000 bosanskih Srba iz Podrinja, Srebrenice, Hercegovine, ali i Mačve, Šapca, Pocerine, Požarevca i to ponajviše žena, staraca i male dece. Prema nepotpunoj dokumentaciji arhiva u Aradu, u četrdesetak dana oktobra i novembra 1915. iz Srbije je odvedeno u Arad više od 4.000 civila. Prema logorskom popisu od 16. oktobra te godine, u jednom danu stigao je transport sa 2.340 srpskih interniraca, a dva dana kasnije dovedeno je još 922 naših sunarodnika. Tokom pet meseci, u ovom logoru utamničeno je i 86 sveštenika Srpske pravoslavne crkve.
Odvoženi su u stočnim vagonima. Svedoci su pričali da je gladne, oskudno odevene i kundacima stražara raskrvavljene srpske civile na putu do Arada mađarska svetina proklinjala, pljuvala i gađala kamenjem. Danima su vozovi mileli prugom prema Rumuniji. Žiteljka Arada Ana Pakurariju (1881-1963) bila je 1914. očevidac dolaska kolone srpskih civila koja se jednog hladnog zimskog dana protezala od centra varoši do Ulice Eminesku-dorobanc: „Svi su bili gotovo bosi i iznureni. Neki su posrtali putem, pa su ih njihovi drugovi morali nositi na leđima. Oni najiznureniji umirali su na ulici.“Malobrojni Srbi u Aradu pritrčavali su kolonama sunarodnika dajući im hranu i odeću. Činili su to i posle, kroz logorsku žicu, ali su im stražari zabranjivali da pomažu zatočenicima. Ljudi su umirali najčešće od gladi, dizenterije i tifusa. Hrane je bilo malo, a najčešće je to bilo meso konja koji su ubijani granatama na ratištu. Ta „hrana“putovala je do aradskog logora nedeljama, a kada je stigla na odredište već je bila crvljiva, zaražena. Neretko, jedini obrok zatvorenicima bila je trava. SUTRA: GLAD I BOLESTI KOSILE SRPSKU NEJAČ KAO SNOPLJE