NE PONOVILO SE!
Formulacija da će se Srbija suočiti sa posledicama ako ne prihvati francuskonemački plan svakako nije ništa drugo do najava kaznenih mera
Ako treba, ješćemo korenje, poručio je svojevremeno Branko Kostić, crnogorski član Predsedništva Savezne Republike Jugoslavije, kada je u maju 1992. najavljeno uvođenje sankcija. Tada niko nije ni sanjao da će se Kostićeve reči maltene obistiniti. Usledilo je vreme za koje je najispravnije reći: Ne ponovilo se. Sada, 29 godina kasnije, zlokobna reč sankcije ponovo se pominje. Ne tako glasno kao devedesetih, ali se pominje. Sećanja na ta vremena još su živa i bolna, pa je potpuno jasno zašto nikom nije bilo prijatno slušajući o sastanku Zapadne petorke i predsednika Srbije Aleksandra Vučića, održanom prošlog petka. Nakon tog susreta, međunarodni posrednici nisu direktno pomenuli sankcije, međutim, formulacija da će se „Srbija suočiti s posledicama ako ne prihvati francusko-nemački plan kao osnovu za dijalog s Prištinom i buduće rešenje kosovskog problema“, svakako nisu ništa drugo nego najava kaznenih mera. Govorio je o tome preksinoć i predsednik Vučić:
- U razgovoru sa petorkom, u drugoj rečenici mi je rečeno da moramo da prihvatimo plan koji je postao novi pregovarački okvir. Ako ga ne prihvatimo, suočićemo se s prekidom procesa evropskih integracija, zaustavljanjem, a zatim i s povlačenjem investicija i ekonomskim merama koje će naneti štetu Srbiji. To je ponovljeno tri puta u razgovoru i svaki put sam snažno reagovao.
A kako je to izgledalo od 1992. do 1995, kada su, nakon Dejtonskog sporazuma, sankcije olabavljene. Tog vremena za naš list priseća se Beograđanka Zorica Kovačević (66).
- Moja prva asocijacija na sankcije su plastične flaše „koka-kole“u kojima se prodavao benzin na ulici. Dakle, suprug i ja krećemo u selo kod mojih i u naš „fijat“sipamo benzin iz tih flaša, kupljenih od komšije koji je u garaži ispred našeg solitera na Voždovcu otvorio improvizovanu benzinsku pumpu - priča Zorica, tada službenica u banci, a sada penzionerka.
Kako kaže, u njenoj banci uglavnom nije bilo dinara i ljudi su čekali da neko uplati novac da bi mogli da ga podignu. Ali, ako bi i podigli pare, već sutradan one su manje vredele zbog hiperinflacije.
Kada se prisećaju tog vremena, ljudi govore: Primali smo platu deset maraka, a jaje na pijaci koštalo je jednu marku. Na policama radnji pokoja šerpa i kutija čačkalica. Kupovni hleb kao da su pravili od peska, a ne brašna, sve je bilo lošeg kvaliteta, nisi mogao ništa da kupiš.