Amerikance učim našoj izvornoj muzici
Njujork mi daje krila, Beograd mi je podario korene
Beograđanka Aleksandra Denda (30), međunarodno priznata džez umetnica i kantautorka školovana na Berkliju, vodi jedinu a kapela grupu u Americi koja neguje srpsku tradicionalnu muziku
Još kao klinka Aleksandra je ponavljala svaku melodiju koju bi čula. Pamti i kako je bez daha slušala operu „Karmen“, koju joj je baka često puštala. Zato ne čudi što je rano odabrala Muzičku školu „Stanković“i što joj je muzika odmalena obojila život.
– Nakon škole želela sam da se ozbiljnije posvetim pevanju, a džez sam odabrala jer je bio najbliži soulu, R&B muzici i gospelu, koji su me tada privlačili – priseća se.
Potom ju je put odveo u Boston, gde je studirala na čuvenom Berkliju. U ovom univerzitetskom gradu mogla je da sluša otvorena predavanja na drugim koledžima, da prisustvuje časovima koje je Herbi Henkok držao na Harvardu. Kaže, ostala joj je urezana u sećanju jedna njegova priča o mladom pijanisti koji je ovog čuvenog džezera pitao šta još može da radi, kako da vežba da postane bolji muzičar. Herbi mu je tada odgovorio: „To ćeš postići tako što ćeš raditi na tome da budeš bolji čovek“.
Diplomirala je nakon samo dve i po godine, a potom pronašla sebe u Njujorku. Danas tamo predvodi dva autorska muzička projekta, sarađuje sa brojnim muzičarima i radi kao profesor pevanja. Ova talentovana mlada dama je i direktor prvog internacionalnog takmičenja iz oblasti savremene muzike na našim prostorima – „The Best Musical Mind“, koji je stipendirao mlade muzičare iz regiona.
Još u Bostonu Aleksandra se zaljubila u „world music“, pa su je note pre dve godine odvele i do Indije. Tamo se, kako kaže, džez i soul tek rađaju.
– Mnogo je zanimljivo kad si deo tog razvitka. Imala sam prilike da pratim gradnju prvog džez kluba u Nju Delhiju, sve od temelja, pa do zvaničnog otvaranja. Eto, bila sam svedok stvaranja neke nove istorije – priča.
Snaga muzike sve prevazilazi
Da uživa u radu s drugima i nesvakidašnjim muzičkim vezama, Aleksandra je pokazala i kada se ove godine
priključila internacionalnom projektu „Jan Kus & The SlavoRican Assembly“, jedinstvenom spoju balkanske i karipske muzike. Deo benda čine Portorikanci, a ostatak su ljudi iz Slovenije i Srbije.
– Jan je slovenački saksofonista i vođa benda koji je napravio veoma interesantan muzički spoj obogativši melodije slovenskih tradicionalnih pesama ritmovima Kariba – otkriva.
I tu nije kraj. Ova neumorna devojka vodi i vokalnu grupu „Rosa“, satkanu od ženskih vokala iz različitih kutaka sveta, od Indije, Grčke, Italije, do Amerike i Dominikanske Republike. „Rosa“je jedina autentična a kapela grupa na američkom kontinentu koja neguje srpsku tradicionalnu muziku.
– Naše vekovima stare pesme, netemperovano pevanje i neobična sazvučja ostavljaju jak utisak i Amerikanci zaista intenzivno doživljavaju naše melodije. To pokazuje da snaga muzike prevazilazi sve barijere.
Pored muzike, Aleksandrina ljubav je joga. Zavolela ju je još dok je živela u Indiji. U haotičnom i brzom Njujorku važno joj je da neguje nešto što je umiruje i vraća joj balans. Mir traži i u parkovima, pored vode, na Koni Ajlendu, na reci Hadson.
– Njujork mi daje krila, a Beograd mi je podario korene. Njujork je antropološka galerija ljudi raznih profila,
grad u kome je sve moguće i koji ne prestaje da vas iznenađuje, izaziva i inspiriše. A Beograd je mesto gde su uspomene, grad u kome su moji najbliži – priča.
Pred hiljadu ljudi ili jednim čovekom, isto je
Kao i svaki muzičar, ni ona ne zna za rutinu, svaki dan joj je drukčiji. Prepliću se predavanja, rad u studiju preko dana, probe i sastanci u predvečernjim časovima, potom svirke i kasni nastupi.
I mada danas svet zna za Aleksandru, ona ne zaboravlja svoj razvoj u Srbiji i saradnju sa izvanrednim muzičarima poput Jovana Maljokovića, Dade Topića, Vlatka Stefanovskog, Aleksandre Kovač. Njen glas je upotpunio i album talentovanog Marka Louisa, s kojim je gostovala na ovogodišnjem „Mikser festivalu“. Kruna svega jeste Aleksandrin koncert u njujorškom „Karnegi Holu“22. jula. Pred sam nastup otkrila nam je da izlazak na tako čuvenu scenu nosi i uzbuđenje i dozu nervoze.
– Onda se setim vrlo bitne lekcije koju su mnogi moji profesori iznova ponavljali: bilo da nastupamo pred punim stadionom, bilo u parku pred jednom osobom, muzici treba pristupiti s jednakom količinom žara i predanosti.
Na proputovanju kroz Aziju