Kašičica bliskosti i dobrote
Slatko je gotovo dva veka simbol srpske gostoljubivosti, ona poruka dobrodošlice koja se iz srca nudi svakom dragom gostu
Koliko je puta i vaš pisac, zaglavljen negde na kraju sveta u pravom zapadnjačkom raju, odlagao buđenje samo da se ne bi susreo ponovo sa istim, dosadnim hotelskim doručkom... Sanjajući da je negde u Srbiji, da iz susedne prostorije čuje čangrljanje starog šporeta na drva koji neko upravo loži, zveckanje posuđa i zvoncavi zvuk praznih šoljica za kafu.
Budite se, tako, u nekoj staroj kući u srcu Srbije, odlazite u kuhinju kod domaćina, a oni vam iznose nešto tako retko u belom svetu: slatko od trešanja, zamagljenu čašu hladne vode i majušnu čašicu domaće prepečenice. Tako započinje dan u Srbiji... I gle čuda! Te trešnje, ta mala zlatasta sunca poslužena sa ljubavlju, što se presijavaju u sićušnoj staklenoj činijici, spiraju istog časa gorki ukus promašenosti i uzaludnosti na vašim nepcima... One vam ponovo vraćaju odavno izgubljeni ukus blagoslovene bliskosti i dobrote…
Tako je pisao Momo Kapor, sa čežnjom se sećajući vremena dobre srpske tradicije, koja polako ali sigurno iščezava, odlazeći sa onima kojih, kao ni Mome, nažalost, više nema. Malo slatko posluženje gotovo je dvesta godina bilo simbol srpske gostoljubivosti, ona poruka dobrodošlice koja je iz srca nuđena svakom dragom gostu. Danas taj običaj praktično više ne postoji nigde osim u ponekom zabačenom selu gde se još neguje nasleđe predaka.
I legendarni Duško Radović davnih je dana primetio da se sve ređe sreće sa domaćicom koja mu nudi medene plodove voća, pa je sa Beograđanke zaključio da je slatko proterano iz grada negde na daleku periferiju. I on je, baš kao i Kapor, o tome govorio sa setom, kao što uvek govorimo o nečemu što pamtimo po lepom, a što je zauvek ostalo iza nas.
A običaj da se gost dočeka slatkim i čašom ledene izvorske vode, pa tek onda kafom i domaćom rakijicom karakterističan je bio za građanske kuće sve do sredine 20. veka. Čak su i srpske kraljice bile poznate po tome što su na dvorovima voće same stavljale u šećerne sirupe, a znale su se čak i našaliti sa važnim gostima iz inostranstva koji nisu znali kako se slatko konzumira.
Violeta Cvetanoska, etnolog Narodnog muzeja u Kraljevu, podseća da je kneginja Ljubica u Ljubičevu, dok je je knez Miloš boravio u Kragujevcu, kao „vrhovna domaćica“prela, mesila i pekla hleb, kuvala slatko. A priseća se i jedne zabavne priče koja se zbila u prisustvu kraljice Natalije Obrenović.
– U posetu je došao poznati slikar, koji je trebalo da uradi kraljičin portret. Kako je sam kasnije pisao, odmah je poslužen „onim izvrsnim kompotom što ga u Srbiji zovu slatko“, a onda su nastupile nevolje jer je čovek mislio da treba sve da pojede, od čega mu je vrlo brzo pripala muka. Kraljica se silno smejala ovom nesporazumu i sopstvenim primerom gostu pokazala da treba uzeti tek jednu kašičicu – kroz smeh priča Violeta.
Kako se slatko jede i šta podrazumeva duh tradicije, objasnila nam je Marina Lukić Cvetić, istoričar umetnosti, žena puna ljubavi prema nematerijalnoj kulturnoj baštini, koja će slatkom u svojoj kući posvetiti muzej. Otvoriće za posetioce svoj salon, u kojem se na istom mestu duže od jednog veka nalazi ormar na kojem stoje tegle sa slatkim i dunje. Marina objašnjava da je običaj da se slatko gostima kao izraz duboke naklonosti i tople dobrošlice služi na poslužavniku na kojem su dve staklene ćasice.
U jednoj je krupno i svetlo voće, u drugoj tamno i sitno. To je najbolja kombinacija dva slatka, za koja Marina kaže i da su najpopularnija u Srbiji – slatko od dunja u jednoj i slatko od višanja u drugoj činiji!
Pre slatkog služilo se voće u medu, koje je iz Vizantije došlo i u srpsku srednjovekovnu kuhinju. Otkrićem šećera i njegovom industrijskom proizvodnjom započeto je i kuvanje te poslastice na Mediteranu, pa su, osim Srba, počeli da ga prave Grci, Cincari, Jevreji, Makedonci i Bugari.
Severna granica rasprostiranja ovog običaja su Sava i Dunav, pa se u Vojvodini od voća pravi kompot, a ne
Srpske kraljice bile su poznate po tome što su na dvorovima voće same stavljale u šećerne sirupe „Te trešnje, ta mala zlatasta sunca poslužena sa ljubavlju, što se presijavaju u sićušnoj staklenoj činijici, spiraju istog časa gorki ukus promašenosti i uzaludnosti na vašim nepcima“, Momo Kapor
slatko. Tako je bilo sve do sredine 20. veka, kada običaj spremanja i služenja slatkog voća preuzima seosko stanovništvo, pa se sada na selu kuva više nego u gradu. Početkom sedamdesetih zamenile su ga bombone, a danas je kao obavezno posluženje ostala samo kafa, koja se sipa u sve veće šolje.
Mala umetnička dela, šoljice od najfinijeg porcelana, sa slatkim su otišla u istoriju i muzeje.