Otkad slavimo srpsku Novu godinu
Do kraja Velikog rata u Srbiji je Božić bio glavni zimski praznik, a srpska Nova godina označavala je početak novog leta. Tek nakon toga prihvatili smo Novu godinu, i to najpre u gradovima
Raskošna jelka okićena rukom rađenim ukrasima, minijaturne svećice, srebrni praporci i svilene bombone u crvenoj hartiji, Deda Mraz u saonicama koje vuku irvasi... Tako su se nekad proslavljali praznici u Engleskoj, Francuskoj ili nedalekoj Austriji. Međutim, da li su januarske čarolije u Srbiji ikada ličile na ove ljupke slike?
Možda u Zemunu, Novom Sadu i većim mestima na tlu današnje Vojvodine u vreme kad je ona bila deo Austrougarskog carstva. Praznične hronike svedoče o raskošnim dočecima Nove godine u Srpskoj Atini već sredinom 19. veka. O velikim balovima u ondašnjim novosadskim hotelima, ali i u kafanama poput „Kod belog vola“, „Lipe“ili „Jazavca“, na kojima se dame nadmeću u raskoši toaleta, a restaurateri u bogatim trpezama. Bila je to prilika i da se daruju oni manje srećni, jer se znalo da će u danima po Novoj godini stupce novosadske štampe puniti tekstovi o tome ko je bio darežljiviji.
Božić, glavni praznik u Kraljevini
Nova godina će u Kneževini, a potom Kraljevini Srbiji morati da sačeka kraj Velikog rata 1918. godine, kad će srpska država uskladiti svoj julijanski kalendar s gregorijanskim, kojim vreme meri ostatak Evrope.
Dotad nije predstavljala naročit praznik možda zato što je padala u vreme predbožićnog posta i osujećivala mogućnost valjane gozbe, a možda i zbog toga što je izazivala sumnju kao novotarija pristigla iz belog sveta u još uvek orijentalnu i konzervativnu sredinu.
Pravoslavna ili srpska Nova godina predstavljala je datum od kog se meri početak novog leta, a Božić je bio glavni praznik. Obeležen naročitom atmosferom četrdesetodnevnog posta, nizom verovanja i običaja čiji je cilj da se prizove povoljna, plodna i bogata dolazeća godina, Božić je jedinstven spoj verskog i paganskog, narodnog i crkvenog, porodičnog i nacionalnog praznika.
Iako se ne zna tačno, Srbi su masovno počeli da ga slave u nekoj formi još u srednjem veku. Noseći niz verovanja vezanih za poljoprivredne radove, plodnost zemlje i stoke, Božić je dugo bio najznačajniji praznik za srpskog seljaka. U gradskim sredinama zadržaće sve do danas svoju prirodu porodičnog praznika, u okviru kojeg se pre svega okupljaju članovi jedne porodice za svečanom trpezom uz simbolično paljenje badnjaka i lomljenje česnice.
Nova godina se čeka po gradovima
I dok će način slavljenja Božića ostati nepromenjen vekovima, a rituali vezani za unošenje i paljenje badnjaka, kao i lomljenje česnice, tek formalno pojednostavljeni u gradskim uslovima života, Nova godina je sasvim druga priča.
Kad se nakon Prvog svetskog rata i velikih stradanja u Evropi pokrene čitava lavina nezapamćenih zabava, igranki i pijanki, postaje samo pitanje vremena kada će taj trend stići i u novostvorenu Kraljevinu Jugoslaviju.
Iako novogodišnji dočeci
Tek je s Titom 1. januar postao praznik prvog reda, dok se Božić slavio još u srednjem veku
Devedesete vraćaju proslavu srpske Nove godine i Božić kao javni praznik, što nikad u svojoj istoriji nije bio
nikad neće zaživeti na selu, u većim gradovima, a naročito u Beogradu, oni postaju nezaobilazan deo života.
Organizovane proslave u velikim hotelima, kakvi su između dva rata bili „Grand“i „Bristol“, kao i u brojnim kafanama i restoranima, postaju pitanje prestiža.
Obilje hrane i pića, tombola sa obaveznim prasetom kao glavnom nagradom, krofne s dukatima, a pre svega igranka do svitanja tipična su slika dočeka Nove godine u Beogradu između dva svetska rata.
Novogodišnja jelka postaje obavezni deo srpske novogodišnje i božićne sce
nografije. I kod nas počinje značajna produkcija novogodišnjih čestitki, a Deda Mraza s poklonima počinju da dočekuju i srpska deca u gradovima.
Legitimitet na državnom nivou Nova godina dobiće tek 1955, kada je i zvanično proglašena za državni praznik. Istovremeno, a u naporu da se izgradi nova „religija“novog društva, sa scene je potisnut Božić, a Srpska nova godina je zabranjena. Ispraćaj stare i doček nove godine u Titovoj Jugoslaviji postaje praznik prvog reda.
Devedesete i ratovi vratiće nacionalistički obojene proslave Srpske nove godine, Božić kao javni praznik, ali neće potisnuti ni doček Nove godine.
Tako je novo stoleće započelo svojevrsnom sintezom starih i novih običaja, pa u Srbiji danas od Svetog Nikole do Svetog Save praktično traju proslave mnogih slava, Božića, novih godina.