Zemljani lonci i poneki zlatan tanjir
Posuđe za pripremu hrane po pravilu je od keramike, najsličnije onom koje i danas prave vešti grnčari u selu Zlakusa
Kada se u zimu 1299. godine učeni Teodor Metohit, Vizantinac, izaslanik cara Andronika II, nađe na dvoru kralja Milutina Nemanjića u Nerodimlju, na Kosovu, bude opčinjen kraljevom trpezom, a posebno mu za oko zapadnu tanjiri od plemenitih metala. Tako skupoceni sudovi nisu, nažalost, pretrajali do našeg vremena, međutim savremena nauka ima vrlo jasnu predstavu o tome kako je izgledalo posuđe za kuvanje i serviranje hrane, kao i ono iz kojeg se konzumiralo piće, te escajg, stolnjaci i drugi kuhinjski i trpezni detalji na dvoru Nemanjića, vlastele, u manastirskim centrima, ali i u domovima običnih ljudi, podanika srpskih srednjovekovnih vladara.
Hrana se kuvala u loncima i najčešće pekla u crepuljama mahom na ognjištu, u otvorenoj vatri, a ređe u posebno zidanim pećima. Pojedine freske, poput one na kojoj je predstavljeno rasejavanje pepela svetog u Crkvi Svete Trojice u Sopoćanima, nagoveštavaju mogućnost postojanja neke vrste metalnih roštilja za pečenje mesa.
Posuđe za pripremu hrane po pravilu je od keramike, najsličnije onom koje i danas prave vešti grnčari u selu Zlakusa nadomak Užica, a sasvim izuzetno nailazi se na gvozdene ili bronzane kotliće kakav je onaj pronađen u Rasu. Veće korišćenje kalajisanog bronzanog posuđa počeće tokom 14. veka, kad srpske srednjovekovne zemlje ojačaju ekonomski.
Posuđe od glazirane i neglazirane keramike dominira i trpezom koja se u naročitim prilikama zastire i najfinijim lanenim stolnjacima i opasuje zanimljivom zajedničkom salvetom kakvu vidimo na freskama, poput one koja prikazuje gozbu starozavetne Trojice u liku tri anđela u Dragutinovoj kapeli u Đurđevim stupovima u Rasu.
Tek s jačanjem srpske vlastele u 14. veku, odnosno s formiranjem moćnih i bogatih urbanih centara početkom 15. veka, kakvi su oni u Beogradu, Novom Brdu ili Smederevu, na trpezama počinje da se pojavljuje neuporedivo luksuznije posuđe s posebnim akcentom na skupocenim čašama za vino od plemenitog metala.
Sasvim izuzetan primer predstavlja takozvana čaša cara Dušana, za koju se pretpostavlja da je naručena u nekoj zanatskoj radionici u Kotoru.
Na vrhuncu moći, krajem 14. i početkom 15. veka, luksuzno trpezno posuđe na vladarske stolove despotovine stiže iz Nemačke, Ugarske i Italije. Uglavnom je reč o posuđu od stakla i metala, a sasvim izuzetno od skupocene, rukom slikane majolike. Lepe primere ovog posuđa čuvaju naši muzeji u Beogradu, Novom Pazaru, Kruševcu, Kraljevu i Čačku.
Staklene čaše i fine boce prava su retkost čak i na bogataškim trpezama pre sredine 14. veka