Jedna od nas
Milena Pavlović Čučilović GLUMICA JE POBEDILA STIDLJIVU DEVOJČICU U MENI
Pamtimo je kao malu Marinu iz filma „Mi nismo anđeli“, a uskoro ćemo je gledati kao
Tisu u „Nemanjićima“.
U 2018. ušli smo s pilot-epizodom „Nemanjića“, novom serijom u produkciji RTS-a koju potpisuje scenarista Gordan Mihić. U brojnoj glumačkoj podeli ovog, kako kažu, najvećeg produkcijskog TV projekta, našla se i glumica Milena Pavlović. Pamtimo je kao malu Marinu iz filma „Mi nismo anđeli“, a ako nas pitate, to je možda i najsimpatičniji lik domaće kinematografije. Gledali smo je i u kultnim filmovima poput „Lepa sela lepo gore“, „Tri palme za dve bitange i ribicu“i „Andergraund“. U „Nemanjićima“igra
Tisu. Iako je emitovanje prve epizode diglo veliku prašinu, glumci su, kaže nam Milena, zadovoljni urađenim poslom.
– Moja Tisa je izmišljen ženski lik. Ona je putnica namernica, ratnica, beskućnica. Partner mi je mladi glumac Ivan Zablaćanski. On glumi Brana, a naši likovi su napisani kao kontra tragičnoj i lirskoj liniji Nemanjića. Mi predstavljamo narod, preživljavamo ratove, napade razbojnika – otkriva nam.
Svoju junakinju opisuje kao blesavu i borbenu. Donela joj je, kaže, nov pogled na život.
Vojin je toliko skroman i nenametljiv
– Imamo sličnosti, mada meni nedostaje njena jednostavnost. Ona živi u trenutku. Tisa je u boji, vesela, komična, donosi sa sobom svetlost i brzinu, promenu ritma i komičnost scene i situacije.
Kadrove su snimali u okolini Studenice, u Lipovičkoj šumi i na obali Dunava kod Surduka. To su, kaže, neverovatni predeli, netaknuta priroda i fascinantni pejzaži.
– Scenografija i kostim su ujedinjeni fantastično. U kadru sam najčešće s Na-
dom Šargin, Ivanom Zablaćanskim, Goranom Sultanovićem i Vojinom Ćetkovićem, s kojim sam glumila i u seriji „Moj rođak sa sela“. Vojin ima specifičnu veštinu transformacije i nenametljivosti, skromnosti, iskrenosti u radu. Da neko ne zna da je to on, mislio bi da je slučajni prolaznik. Tako zadržava odgovornost, štiti profesiju i privatnost. Što se Nade tiče, ona je moja omiljena srpska glumica, zadovoljstvo mi je bilo da uživam pored nje u kadru i u druženju – kaže ova glumica poznata po svom šarmantnom osmehu.
Posle utisaka o seriji Milena nam priča šta još sve radi. Od marta u Beogradskom dramskom, svom matičnom pozorištu, igra u komediji „Ženska posla“, a u podeli je i za komediju „Sirena i Viktorija“na sceni zemunskog teatra „Kart Blanš“.
– Najviše volim da igram na maloj sceni BDP-a. Tamo sam imala svoje prve premijere „Povratak Don Žuana“, „Mišolovku“... Ta scena je skladna zbog akustike, broja gledališta, ima intimu i toplotu kamernog teatra.
Ugledala sam se na Branku Petrić
Gluma joj je pomogla da se otvori prema ljudima. Bila je stidljiva, zatvorena, preosetljiva kao tinejdžerka.
– Ova profesija me je naučila da sam ja stožer na sceni. Kad sam sigurna u svoje umeće, mogu da se igram s drugima. Glumački uzor bila mi je Branka Petrić.
Ono što izdvaja kao manu profesije jeste nepotrebno zalaženje u privatni život glumaca. Samo zbog toga nije sigurna da li bi opet birala ovaj poziv. Milena je ćerka Živojina Pavlovića, čuvenog reditelja i scenariste, a žena Milana Čučilovića, takođe glumca.
– Od oca sam ponela analizu, instinkt, veru u sebe i borbenost, kao i način na pronađem svoj stil i prikažem svoj unutrašnji svet – kaže Milena.
Brak sa glumcem, kaže, znači ljubav, prijateljstvo, kolegijalnost, podršku i pokoju kritiku. Milena i Nenad imaju dve ćerke i sina. Andrijana (15), Olga (11) i sin Vuk (8) kreativna su deca, muzikalna i nadarena za slikanje.
– Videćemo još kojim će putem oni krenuti, ali na mene su pokupili zamišljenost, ljubav prema knjigama i dobrim filmovima.
Detinjstvo pamti kao lepo i toplo. Maštala je o tome da postane slikarka. Najlepši trenuci vežu je za Tašmajdan i zimovanje na Divčibarama. I sada se često tamo odmara.
– Na letovanje smo išli na Vrnik, malo ostrvo kod Korčule. Umetničke porodice su se sakupljale tamo: glumci, reditelji, pisci, slikari... Nama deci bilo je zabavno da slušamo njihove priče, anegdote. Naše detinjstvo je bilo bezbrižno, prepuno smeha, igre, plivanja, vožnje kajaka i avantura po kamenolomu u sredini ostrva - seća se.
U trećem dobu, kaže, želi da bude mirna, ispunjena i ostvarena. I da uspravno hoda ulicama rodnog grada. Možda će jednom naučiti i da svira harmoniku.
– Zadovoljna sam svojim životom. Većina ljudi koje srećem blago mi se osmehne. To je lep osećaj.
Dva puta je imala priliku i sreću da glumi u filmovima svog oca, čuvenog reditelja Živojina Pavlovića, u „Dezerteru“i „Državi mrtvih“