Zlatne viljuške, mit ili istina
Na dvoru su postojale viljuške, dvozube, ali ne od zlata, već od kovanog gvožđa, kojima su se jeli kolači i voće pre nego meso ili neka druga, robusnija hrana
Legenda o srednjovekovnom banketu u Nišu 1189. godine na kojem je veliki župan Stefan Nemanja, rodonačelnik dinastije Nemanjića, ugostio cara Svetog rimskog carstva Fridriha Barbarosu i zapadnjačke velikaše, kojom zgodom je srpski vladar koristio zlatne viljuške, dok su njegovi gosti jeli prstima, jedna je od onih romantičnih priča o slavnoj prošlosti koja često okupira maštu ovdašnjih slušalaca. Odavno je poznato da je zaista reč o legendi, najverovatnije nastaloj u romantičnom 19. veku, te da o tom niškom banketu nemamo nikakve sačuvane, pouzdane izvore.
Međutim, to ne umanjuje našu radoznalost da saznamo da li je viljuška zaista bila poznata našim precima u srednjem veku.
Na zapadnom zidu unutrašnje priprate Bogorodičine crkve u manastiru Studenica naslikana je nesvakidašnja freska s motivom Tajne večere. Za raskošnim ovalnim stolom sede apostoli tako da gravitiraju od Isusa Hrista na levoj strani ka Svetom Petru na desnoj. Ono što najviše privlači pogled na ovoj zanimljivoj, simbolički slojevitoj, izuzetno naslikanoj fresci jesu – viljuške.
Čak dva tipa viljušaka, s dva i tri zupca, gotovo razmetljivo štrče među hotimično raspoređenim repama i komadićima hleba.
Danas je teško reći da li su viljuške na ovoj intrigantnoj fresci naslikane početkom 13. veka, kada je Sava Nemanjić naručio i nadgledao oslikavanje očeve zadužbine u Stude- nici, ili predstavljaju dodatak iz 16. veka, kada je ovo slikarstvo prvi put obnovljeno.
S druge strane, dvozuba viljuška za konzumaciju hrane naslikana pred Hristom na fresci Tajne večere u Crkvi Svetih apostola u Pećkoj patrijaršiji pouzdano se datuje u 1260. godinu.
Kada je reč o pisanim izvorima, najstariji podatak vezan za viljuške u vlasništvu srpskih vladara i vlastele potiče iz prve polovine 15. veka. Reč je o opisu escajga Stjepana Vukčića Kosače (1404–1466), hercega od Svetog Save, koji je bio načinjen od srebra, korala i gorskog kristala.
Kosačin skupoceni escajg, najverovatnije dobavljen iz Venecije, opisom podseća na nož i viljušku od srebra i korala izrađene krajem 16. veka u vencijanskim radionicama, koji se danas nalaze u kolekciji Umetničkog instituta u Mineapolisu (SAD).
Viljuške sa studeničke Tajne večere neuporedivo su skromnije od venecijanskih primeraka iz Mineapolisa, međutim one dvozube gotovo su identične gvozdenim viljuškama pronađenim u manastiru Sopoćani u širokom periodu od 1973. do 1986. godine.
Četiri dvozube viljuške prosečne dužine oko 15,5 cm sa zupcima prosečne dužine 5 cm izrađene su od kovanog gvožđa, jednostavne obrade bez ornamenata i vrlo tanane. Deluju kao pribor korišćen da bi se njime jelo voće ili kolači pre nego meso ili neka druga, robusnija hrana.
Prema obliku, materijalu i izradi one se s velikom sigurnošću mogu smestiti u pribor za obedovanje nastao pre 1690. godine, koja predstavlja krajnju hronološku odrednicu za uobičajenu periodizaciju srednjeg veka na tlu srpskih zemalja.
Intrigira mogućnost da su nastale na tlu Srbije, u domaćim radionicama. Najverovatnije na širem području srednjovekovnog Rasa. Nisu zlatne, ali je reč o tako dragocenom nalazu da su za srpsku nauku i kulturu vrednije od zlata.
Viljuške s dva i tri zupca naslikane su na freskama iz 13. veka u Studenici i Pećkoj patrijaršiji