Smiraj u tišini rakovičke porte
Trebalo je da patrijarh Pavle bude sahranjen u Pećkoj patrijaršiji. Za želju da, ipak, bude sahranjen u manastiru Rakovica Sinod Srpske pravoslavne crkve saznao je tek nakon njegove smrti, po otvaranju testamenta
„Otkad je patrijarh Pavle ovde sahranjen, mnogo više ljudi dolazi u naš manastir. I to ne samo iz Srbije već i iz okolnih zemalja – Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. A kako je naš patrijarh bio veoma cenjen i poštovan u pravoslavnim crkvama širom sveta, tako nam često dolaze i đačke ekskurzije iz Rusije, Grčke i Bugarske“, kaže za „Blic ženu“protojerej-stavrofor Ignjat Tovarović, duhovnik manastira Rakovica.
Otkriva nam da je u društvu blaženopočivšeg patrijarha Pavla bio jednom ili dvaput, ali da iz priča zna da nikad nije hteo da donese neku svešteničku odluku dok se u to sam lično ne uveri. Tako je, da bi proverio da li su istinite glasine da jedan sveštenik voli da popije, otišao do njegove kuće da ga potraži. Pošto nije bio tu, patrijarh je cepkao drva u dvorištu kako ne bi dangubio dok se on ne pojavi.
Verovao je samo svojim očima. I da je dobro u ljudima jače od svakog zla. Zato je svakom davao šansu da se vrati hrišćanskim vrednostima.
Tog kišnog novembarskog dana 2009, kada se patrijarh Pavle upokojio, porta rakovičkog manastira bila je mala da primi sve koji su hteli da ga isprate na večni počinak. Reke ljudi iz Srbije, srpske dijaspore i inostranstva slivale su se tih dana u dvorište manastira Svetog arhangela Mihaila, koje je patrijarh odabrao za svoju poslednju adresu. U tišini, pod jabukom.
Patrijarha Pavla na večni počinak ispratilo je više od 600.000 ljudi i ceo crkveni i državni vrh. Ostalo je upamćeno i do dan-danas, kada su prvi iz tužne povorke uveliko stigli na plato ispred Hrama Svetog Save, začelje je još bilo na Terazijama.
Srpski narod se dostojanstveno oprostio od svog omiljenog patrijarha, uz ćutnju, jecaje i crkvena zvona. Nasledio ga je patrijarh Irinej koji važi za čoveka mira i velikog pomiritelja.