Hodao je bos, a post provodio u ćutanju
Pavle je, kao jedini školovani monah, mlade iskušenike i monahe podučavao Svetom pismu, liturgiji, pojanju. Učio ih je i ostalim predmetima, tako da je njih dvanaest završilo vanredno gimnaziju u Bajinoj Bašti Vreme je, svedoče njegova sabraća, provodio p
U manastiru Blagoveštenje Gojko je upoznao monaha Makarija Milovanovića, velikog asketu. Posle tri godine iskušeničkog života i brojnih razgovora s njim, koji mu je i bio najveći uzor, Gojko Stojčević odlučuje da se zamonaši.
To je učinio na Petrovdan 1948, a zamonašio ga je otac Makarije. Dobio je ime Pavle, po apostolu.
U avgustu iste godine otac Julijan iz manastira Blagoveštenje premešten je u manastir Raču, gde je postao starešina. Sa njim je prešao i monah Pavle, a ubrzo i otac Jovan Radosavljević, autor knjige „Život sa patrijarhom Pavlom“, a koji se tu i zamonašio.
Kao jedini školovani monah, Pavle je mlade iskušenike i monahe podučavao Svetom pismu, liturgiji, pojanju. Učio ih je i ostalim predmetima, tako da je dvanaest mladih iskušenika i monaha završilo vanredno gimnaziju u Bajinoj Bašti. Već tada je monah Pavle pokazivao smirenost i molitvenost.
Vreme je, svedoče njegova sabraća, provodio pretežno u molitvi i radu. Bio je strog i korektan, hodao je bos i vreme posta provodio u ćutanju. Bio je strog prema sebi, a onda i prema ostalima.
Školsku 1950/51. proveo je kao učitelj zamenik u Prizrenskoj bogosloviji Svetog Kirila i Metodija. U čin jeromonaha unapređen je 1954, protosinđel je postao 1954, a arhimandrit 1957. Od 1955. do 1957. godine bio je na postdiplomskim studijama na Bogoslovskom fakultetu u Atini.
Za episkopa raško-prizrenskog ustoličen je 13. oktobra 1957. u prizrenskoj Sabornoj crkvi Svetog Đorđa. Već drugog dana popeo se na merdevine da popravlja i menja plafonske sijalice, sa zavrnutim krajevima mantije do pojasa. Otac Jovan Radosavljević pitao ga je u šali:
– Šta ćete, vladiko, ako neko kucne sad na vrata i uđe da pita gde ste, jer hoće da primi blagoslov, a vladika na merdevinama?
– Ništa, pozvaću ga da nam pomogne, jer i on ovakve stvari radi kod svoje kuće, a onda ćemo da se pozdravimo i uz razgovor počastimo – mirno je odgovorio vladika Pavle.
U Eparhiji raško-prizrenskoj gradio je nove crkve, obnavljao stare i porušene, posvećivao i monašio nove sveštenike i monahe. Starao se o Prizrenskoj bogosloviji, gde je predavao crkveno pevanje i crkvenoslovenski.
I kao vladika bio je skroman. Jeo je jednostavnu hranu – krompir, pasulj, pirinač sa spanaćem i koprivama, sa malo ulja i bez zaprške... Jedan učenik Prizrenske bogoslovije često mu je govorio: „Preosvećeni vladiko, dosadila nam je vaša hrana od kopriva. Pozeleneše nam oči.“A vladika Pavle bi im odgovarao: „Nemoj svašta da pričaš. Koliko ja znam, ti si ovde došao sa zelenim očima. Ali treba da znaš da ja neću ovde nikome da oduzimam od njegove telesne težine, ali neću ni da dodajem. Zato ćemo, da se uveriš, da idemo na vagu.“
Tako je vladika Pavle uveo ovaj nesvakidašnji običaj merenja, pa su se svakog ponedeljka merili u Bogosloviji. Uvek je imao 48 kilograma, ali jednom prilikom izmerio je 50. „E, ovo je bezobrazluk, ja da imam pedeset kilograma“, prepriča- va otac Jovan Radosavljević.
Vladika Pavle je često služio u svim mestima svoje eparhije. Nije dozvoljavao da u njegovoj eparhiji nijedan manastir niti monah imaju svoj automobil. U to vreme njemu se činilo da je neprihvatljivo da se voze dok narod nema za hleb.
Po svojoj eparhiji uglavnom je išao peške, od Peći do manastira Pećke patrijaršije, od Prištine do manastira Gračanice. Na tom putu preživljavao je i mnoge neprijatnosti. Na mostu u Prizrenu napao ga je mladi Albanac i počeo da ga čupa za bradu. Vladika Pavle ga je odgurnuo i produžio ulicom u poštu. Mladić je ušao u poštu pre njega, sakrio se iza vrata i, kada je vladika ušao, snažno ga udario u glavu čvrstim predmetom. Vladika je pao onesvešćen i krvave glave. Napali su ga i na autobuskoj stanci u Prizrenu, a verbalnim napadima ne zna se broj. Za to niko nije odgovarao.
Kao episkop raško-prizrenski svedočio je u Ujedinjenim nacijama pred mnogobrojnim državnicima o stradanju srpskog naroda na Kosovu i Metohiji. Pisao je izveštaje Svetom sinodu o teškom položaju Srba i Pravoslavne crkve na Kosovu i Metohiji.
Na mestu episkopa raško-prizrenskog proveo je pune 33 godine.