Legende OPET GLEDAMO MARATONCE
Kultni film „Maratonci trče počasni krug“imao je digitalnu premijeru. Kada je prvi put prikazan, moglo je samo da se nasluti koliki će biti njegov značaj za jugoslovensku kinematografiju. Za veliki uspeh zaslužni su, kažu skromno njegovi stvaraoci, glumci, ljubav, radost i mladalačka energija
Kada je film prvi put prikazan, moglo je samo da se nasluti koliki će biti njegov značaj za jugoslovensku kinematografiju. Danas je on standard dobro osmišljene drame, a za ovakav uspeh filma zaslužni su, kažu skromno njegovi stvaraoci, glumci, ljubav, radost i mladalačka energija
„Maratonci trče počasni krug“definitvno je film koji možete da gledate bezbroj puta i da se uvek smejete istim scenama. Crnohumorna priča o porodici Topalović i pet generacija muškaraca koji drže pogrebno preduzeće iznedrila je antologijske scene i doprinela da ovaj film postane kultni.
„Maratonci“su premijerno prikazani 1982. godine, a nedavno su u Jugoslovenskoj kinoteci, u Beogradu, imali digitalnu premijeru. O nekim drugim vremenima i „novom licu“filma pričali smo, između ostalih, sa rediteljem Slobodanom Šijanom i scenaristom Dušanom Kovačevićem. Projekciji digitalne verzije filma prisustvovali su i članovi legendarne ekipe, direktor fotografije Božidar Nikolić, scenograf Mi- lenko Jeremić, autor muzike Zoran Smiljanović i čuveni Mirko Topalović i Kristina, odnosno Bogdan Diklić i Seka Sablić. Setili smo se i onih kojih, nažalost, više nema, Bore Todorovića, Danila Bate Stojkovića, Mije Aleksića, Milivoja Miće Tomića, Pavla Vujisića, Zorana Radmilovića... Kada su se „Maratonci“prvi put prikazali, moglo je samo da se nasluti koliki će biti njihov značaj, a danas je ovaj film standard dobro osmišljene drame.
– Digitalizacija je ovom filmu dala nov život. Traka na kojoj je zabeležen poče- la je da menja boju, gubio se ton i uskoro bi bila neupotrebljiva. Sada je opstanak filma osiguran – rekao je Dušan Kovačević.
Digitalizaciju hvali i režiser i kaže da je došla u poslednjem trenutku. – Kopije naših filmova su pravljene na traci koja može da izdrži 10–15 godina. S vremenom su postale neupotrebljive, odnosno ne mogu da se prikazuju u bioskopu. Ako hoćete da prikažete filmove u nekoj bioskopskoj sali, onda morate da napravite dobru digitalnu restauraciju sa visokom rezolucijom. I to mora da se radi sa negativa, što je ogroman i dosta skup proces. Sve u svemu, ovo je velika stvar – istakao je Šijan.
Film su stvarali kada je cela ekipa imala oko 30 godina. Pitali smo Dušana Ko- vačevića kako jedan film već decenijama uživa istu popularnost, istom jačinom.
– Srelo se nekoliko dobrih činilaca, nekoliko dobrih stvari koje su nam se posrećile. Počev od drame, koja je bila izuzetno popularna tih sedamdesetih godina, preko scenarija, a tu je generacija najboljih glumaca, ne samo Srbije već i tadašnje Jugoslavije. Energija mladosti se slila u film, zato i danas živi, zato što je u njega uneto tako mnogo ljubavi, radosti i energije. Sada će publika videti novu svetlost i nov kvalitet slike, što je jako bitno – poručio je Kovačević i otkrio da posle mnogo godina sprema novu filmsku priču.
„Maratonce“je obeležila i neponovljiva Kristina, koju je maestralno odigrala
„Njemu se ne isplati da izlazi iz groba“
Seka Sablić. Skromna kao i uvek, odbijala je da preuzme zasluge za ogroman filmski uspeh.
– Božanstvena je bila ta uloga. Sama mi se stavila kao rukavica, kako se kaže u glumačkom žargonu. Šijan se nije ništa mešao. Kristina je bila jedinstvena, malo ljuta, malo neiživljena, željna ljubavi, željna seksa, željna svega u kontekstu ludila i mentaliteta u kojima smo živeli – ispričala nam je Seka.
Iza velikih uloga kriju se često velike priče s audicija. Iza Kristinine krije se obična priča.
– Slobodan Šijan me je zvao i dao mi scenario, kojim sam bukvalno bila očarana. Bio je to savršen dramski tekst. Odmah sam prihvatila ulogu. To je deo najlepšeg, najgušćeg perioda mog ži-
vota. Sve to je u mojim porama. Bilo je to i neko drugo vreme. Tada nismo samo radili svoj posao, nego je posao bio sam život – priča nam Seka.
Sa Diklićem je snimila kultne scene, a njen odnos sa Mirkom Topalovićem nešto je što se i dan-danas prepričava.
– Ja njega obožavam. Najvažnije je kako nekog na sceni, na snimanju, u teatru doživljavaš kao glumca. On i ja smo kompatibilni. Mnogo mi je žao što nisam više sa njim snimala. Imam ogromno divljenje za njega, stvarao je uloge svetskih dimenzija. Da je u velikom svetu, on bi zaista dobijao velike nagrade i velike zadatke jer je veliki glumac – zaključuje Seka.
Od „Sarajevskog atentata“, preko „Nacionalne klase“, „Majstora, majstora“, do „Korena“, Bogdan Diklić je od 1976. do danas ostvario sjajne uloge koje su, kako su kritičari ocenili a publika potvrdila, obeležile naše filmsko stvaralaštvo. Sad nam otkriva kako je dobio ulogu najmlađeg Topalovića, koja je, između ostalih, obeleži-
la njegovu karijeru. Naime, u „Klubu književnika“raspravljao se sa Petrom Božovićem i Goranom Markovićem o fudbalu, a Šijan je sve to slušao i dopao mu se njegov temperament, koji je savršeno odgovarao Mirku Topaloviću. Sve ostalo je istorija, a Diklić ističe da je i danas ponosan što je bio deo tog filma.
– Dvadeset osam puta sam kao student u „Ateljeu“gledao „Maratonce“i čeznuo upravo za tom ulogom – otkrio nam je Diklić. U istoj meri u kojoj je Mirko Topalović omiljeni filmski lik, omiljeni su i ostali Diklićevi likovi. Za to je sigurno zaslužan i tzv. umetnički princip.
– Nikada mi se nije desilo da ono što se radilo zdušno, posvećeno, do kraja, sa verom, sa radošću, nije uspelo. Nikad ne mislim samo na ono što sam ja uradio, već na celinu. Jer nešto jeste dobro ako smo svi koji smo to radili stigli onamo kamo smo krenuli, a sa „Maratoncima“jesmo – rekao nam je za kraj.
Jelena R. Milenković
„Ko je vas poznavao, ni pakao mu neće teško pasti“