KANJON REKE TARE
Putovanje
Pitka, bistra, tirkizna „suza Evrope“, reka iz koje može da se pije celim njenim tokom, teče zaštićena od svih zala civilizacije jednim od najdubljih
kanjona na svetu
U Americi teče reka Kolorado, koja je sebi iskopala najdublji kanjon na svetu. Videla sam ga mnogo puta u filmovima i na fotkama, pa moram reći, ovako iz druge ruke, da stvarno jeste impresivan. Međutim, sklona sam da vas ubeđujem da je drugi najdublji kanjon na svetu, onaj koji je prokopala crnogorska lepotica Tara, neuporedivo lepši. U redu, možda sam malo pristrasna jer mi je ovaj Tarin bliži i draži, ali činjenica je da je Koloradov sav nešto prašnjav, a ovaj Tarin bujan i zelen dokle god se okom može doseći.
Kanjon je dug 60 kilometara, a njegova prosečna dubina iznosi 1.073 metra, mestimično i 1.300 metara. Najveća izmerena dubina dostiže 1.333 metra. Jedan je od kanjona koji okružuju planinu i nacionalni park Durmitor (tu su i kanjoni Komarnice, Drage, Sušice i Pive), prava oaza netaknute prirode i rezervat za mnoge endemske i retke vrste biljaka i životinja. Baš sa Nacionalnim parkom Durmitor, Tara se našla na Uneskovoj listi svetske baštine prirodnih dobara ispunjavajući čak tri uslova: geološki, hidrološki i biološki (za upis na listu dovoljan je samo jedan). Kad se tome doda činjenica da je kanjon geografska lokacija koja je još nedovoljno istražena, sa specifičnom florom i faunom, sa više od 80 pećina, od kojih je većina neispitana, jasno vam je da morate u Crnu Goru.
Naročito ako u sebi imate bar jednu avanturističku crtu i dušu koja vapi ne samo za lepotom, nego i za pustolovinama! Jer kanjon Tare je možda poznat kao najdublji u Evropi i najlepši u ovom delu sveta, ali turisti uglavnom dolaze ne bi li u čamcima pobedili divlje brzake. Ima mnogo turističkih organizacija koje nude rafting, odnosno splavarenje Tarom, neke od tura traju i više dana, a nema nikakve dileme da ćete uživati za koju god da se odlučite.
To vam sad već mogu reći sa sigurnošću, iz prve ruke, jer sam sa grupom kolega novinara zaplovila tom tirkiznom vodom. A nije nam bilo baš svejedno pred Tarinim brzacima, pa smo se prilično ućutali oblačeći nepromočiva odela i prsluke i stavljajući kacige. Pre nego što su nas smestili u čamce i dali nam vesla u ruke, ljubazni domaćini poslužili su nas domaćom rakijom, najboljim receptom protiv straha, kako su nam u šali rekli. I putovanje je moglo da počne. Zaplovili smo mirnom Tarom, koja teče zaštićena od svih zala civilizacije, čista, bistra i pitka celim svojim tokom. Može da se pije gde god da ste, hladna i zdrava, neukaljana otrovima savremenog sveta. Ne zovu je uzalud u celom svetu „suzom Evrope“. I odjednom smo imali utisak, onako plutajući u čamcima, da to što smo brinuli nema nikakvog smisla, ni život pređašnji, ni onaj budući, pred tom tihom lepotom.
Shvatam da uopšte nije strašno, naprotiv, obuzimaju me neka divota i mir, kao da sam u majčinom krilu! I taman ja onako opuštena odlutah u mislima, kad naš skiper (svaki čamac ima jednog iskusnog vođu, naravno) viknu – veslaj, i upadosmo u brzak! OK, nije više bilo nimalo opušteno, veslali smo kao pomahnitali, skakali čamcem po onim brzacima, voda nas je prskala, a mi smo vrištali kao deca na ringišpilu… U suštini, stvarno nije bilo strašno, nijednog tre- nutka nismo bili u nekoj realnoj opasnosti, samo smo uživali i smejali se do suza onako podgrejani adrenalinom. Savladali smo nekih 14 kilometara reke, koja je u tom delu toka srednje brza, ali teče Tara u nastavku još strašnija. Mi smo svoje putovanje završili jer dalje nas neiskusne i smotane nisu vodili, ali vratićemo se mi. Obećali smo lepoj Tari da ćemo je savladati. Neki drugi put.
Ako ste bar malo avanturista i duša vam vapi za lepotom i pustolovinama, kanjon reke Tare je pravo mesto za vas
Veslali smo kao pomahnitali, skakali čamcem po onim brzacima, voda nas je prskala, a mi smo vrištali kao deca