Vesna Dedić BOLJIMA OD SEBE UMEM DA STEGNEM RUKU
Jedna od nas
Iako je već tri decenije na javnoj sceni, i dalje ima tremu dok čeka prve reakcije čitateljki. Najbitnije joj je, kaže, što je naučila da gleda svoja posla i sebe meri samo prema sebi
Volimo je od prve emisije „Balkanskom ulicom“, a stariji je pamte kao devojčurka iz toliko gledane „Beogradske hronike“, koju je vodio legendarni Branislav Bane Vukašinović. Uživamo u njenim romanima, u čijim se redovima pronalazimo, a naročito se radujemo poslednjem „Ne gledaj preko ramena“, koji ćemo pamtiti i po muzičkim numerama napisanim posebno za nju. Posle predstavljanja novog romana, što je, po tradiciji, upriličila u Crnoj Gori, pitali smo Vesnu Dedić otkud to da Sergej Ćetković napiše tri pesme po njenoj novoj knjizi i čime je tu čast i pažnju zaslužila.
– Zaslužila je moja glavna junakinja, duh vremena u kojem je živela. Sergej mnogo voli moj roman „Pola duše“i kada je čuo da se i radnja novog romana dešava početkom 20. veka, da je istorijska melodrama, prihvatio je moju ideju da napiše tri pesme. U tom momentu još nisam imala naslov. Kada je stigla prva balada, koju je namenio Saši Matiću, „Ne gledaj preko ramena“, bilo mi je fascinantno koliko pesma oslikava ljubav iz romana. Tada sam odlučila da naslov bude Sergejov – kaže Vesna.
Pesma „Da bol prođe“prava je ekskluziva, jer, kako kaže, Sergej se prvi put u javnosti predstavlja i kao autor i kao interpretator jedne prave kafanske, tamburaške pesme.
– Naravno, sve ovo što se desilo rezultat je dugogodišnje podrške koju jedno drugom pružamo. Tu vrstu ljubavi imam ne samo sa Sergejom već i sa Sašom Matićem, Acom Pejovićem, Aleksandrom Sofronijevićem, koji je napravio maestralne aranžmane za sve tri pesme – priča još uzbuđena od svežih utisaka.
Imam rituale dok pišem
Glamurozna promocija ovog puta je održana u Tivtu u sklopu Festivala mediteranskog teatra „Purgatorije“. Potrebno je puno rada, mašte i posvećenosti da se tako nešto organizuje.
– Trudim se da ti skupovi ne budu dosadni, pa je svaka promocija nosila duh romana. Imam tremu pri pomisli da li će svima biti lepo, a naročito se brinem o kolegama novinarima. Ipak, najveću tremu imam kada objavim roman, dok čekam prve reakcije čitateljki. Sada mi je već lakše kad znam da su zavolele moju junakinju Kalinu – kaže Vesna.
Pišući poslednji roman, čitala je memoare žena i iščitavala novine iz prve polovine 20. veka. Bila je iznenađena da su u to vreme Srbija i Crna Gora imale više ženskih časopisa nego danas. Bavila se i građanskom istorijom, brač-
nim i ljubavnim životom.
– Nama se u školi stalno predstavlja neka srpska zemljoradnička istorija, koju vrlo poštujem, ali građanska istorija je bila zanemarena. U našim udžbenicima uvek je Srpkinja žena koja rađa i prati ratnike u rat. Nema imena žena koje su bile i lepotice i majke i ratnice, ali i vrhunski lekari, piloti, arhitekte. Moja glavna junakinja Kalina pokušava da pokaže da iz ljubavi prema sebi, sopstvenim željama i ciljevima može i druge da usreći – otkriva Vesna.
U romanu se pojavljuju i istorijske ličnosti poput dr Drage Ljočić, prve Srpkinje lekarke, gotovo zaboravljene dr Slavke Mihajlović, jedine lekarke u okupiranom Beogradu za vreme Prvog svetskog rata.
– Ona je bila jedan od osnivača Ženske stranke i prve bolnice za majku i dete na Balkanu, a nema ni spomen-ploču u Beogradu. Pronašla sam njenu unuku dr Ljiljanu Klisić, koja mi je pomogla da tačno prenesem duh gospodskog Beograda – objašnjava Vesna.
Kada piše, Vesna ima neke svoje rituale. Beleške, teme i postavku likova piše tokom jeseni, a na Badnje veče otvara nov fajl u kompjuteru pod nazivom „Novi roman“i krene.
– To je za mene svečan trenutak, pa prvu i poslednju stranicu romana uvek napišem uz čašu vina, tanjirić finog sira, na nekom lepom mestu. Divan je osećaj kada radiš nešto sa saznanjem da će to učiniti srećnim ili prosto zabaviti hiljade i milione ljudi. Taj osećaj mi je u jednom intervjuu, u jednoj rečenici, opisao Hari Varešanović: „Nema veće sreće nego kada radiš posao za koji si talentovan, kada to što radiš, radiš lako, da ljudi to vole, pa još od toga možeš i pristojno da živiš“– priča.
Moju ćerku slava ne zanima
Iako svojim stavom, temperamentom i stasom deluje kao jaka žena, Vesna ne skriva da za većinu stvari u životu ne bi imala hrabrosti da nije bilo podrške prijatelja. U nekolicini bliskih, najbliža je koleginica Sanja Marinković, s kojom poslovno i privatno druguje već dve decenije. Veliku podršku pruža joj i kćerka, koja je po svojoj volji van svega što čini javni život njene mame.
– Lenka ne želi da se pojavljuje u javnosti dok ona, nezavisno od činjenice da je moja kćerka, to ne zasluži. Ona je svestrana ličnost, a meni je najvažnije da mi je, otkad se rodila do danas, omogućila da u majčinstvu uživam. Prošle godine je dobila prestižnu HMC stipendiju za treći i četvrti razred gimnazije u Engleskoj i na to smo obe ponosne.
Na kraju razgovora, pitamo Vesnu šta je to što tokom odrastanja nije razumela, a danas i te kako dobro shvata.
– Nisam razumela da ima ljudi koji vole drugima da čine loše, koji će i najvećoj lepoti pronaći manu, onih koje tuđi uspeh ne inspiriše već imaju potrebu da ga unize. Nisam razumela da postoje ljudi koji se dobro osećaju kada viču i vređaju, oni koji ne umeju da pruže ruku i kažu: „Svaka čast!“Danas sve to razumem. Najbitnije je da sam naučila da gledam svoja posla i da sebe merim samo prema sebi, a onima koji su bolji umem da skinem kapu i stegnem ruku – zaključuje Vesna.