U srcu žene VOLIM ĆILIME JER NJIMA VLADAJU ŽENE
Velika je šteta što na ovim našim prostorima ćilimarstvo nikada nije dostiglo nivo zanata. Izrada ćilima bila je jedino polje na kome je žena imala neprikosnovenu ulogu u domaćinstvu. Njegovo tkanje simbolizuje stvaranje novog života, novog doma i bogats
Velika je šteta što na ovim našim prostorima ćilimarstvo nikada nije dostiglo nivo zanata. Izrada ćilima bila je jedino polje na kome je žena imala neprikosnovenu ulogu u domaćinstvu
Magdalena Ivković, autorka izložbe „Ćilim“i muzejski savetnik u Muzeju Mladenovca
Odavno u Mladenovcu jedan kulturni događaj nije okupio toliko sveta kao kada je otvorena izložba „Ćilim“. U tek obnovljenom Muzeju Mladenovca tiskao se svet da vidi najlepše ćilime ovog kraja. Ponosna na odziv, Magdalena Ivković (64), etnolog, muzejski savetnik i autorka izložbe, s uzbuđenjem govori o temi koju poznaje u dušu. Uz priču koja očarava, dok pokazuje eksponate, osećate kako uranjate u jedan potpuno nov svet u kom je svaki ćilim priča za sebe.
– Neverovatno je da ne postoje dva ista. Svaki ćilim je lepotan za sebe, sa sopstvenim karakterom i dušom. Njegove šare su slikovno pismo po kom se prepoznaje etnički identitet i krije mnoštvo upletenih znakovnih simbola tkalja – objašnjava Magdalena.
Do razboja korak po korak
Njegovo tkanje simbolizuje stvaranje novog života, novog doma i bogatstva – upućuje nas u narodna predanja.
U bogatim varoškim porodicama ćilim je bio deo luksuza, pa su se njima zastirali podovi, dok je u skromnim seoskim kućama najčešće služio kao prekrivač za krevet u svečanoj sobi. Samo su retki ćilim stavljali na zid pored kreveta, da bude lepše i toplije.
– To su uglavnom radni ćilimi, dok su oni dekorativni bili amajlije i čuvani su u sanduku s devojačkom spremom. Kao deo svadbenih običaja, što je bio moj diplomski rad, to je bio najvredniji tekstilni predmet svake devojke. Lepo-
tu ćilima su određivali broj, veličina i vrsta ornamenata, šara, pa se po tome procenjivala umešnost devojke i status čitave porodice – kaže Magdalena.
Stvarima dajem svoj pečat
– Dugo je ćilim bio osnovni element dekorativnog tekstila koji se izrađivao tkanjem u kućnoj radinosti i svaki primerak je malo remek-delo srpske tkalje. Velika je šteta što u Srbiji ćilimarstvo nikada nije dostiglo nivo zanata. Zanimljivo je da je izrada ćilima bila jedino polje na kome je žena imala neprikosnovenu ulogu u domaćinstvu. Bio je utkan u sve pore života ženske čeljadi. Za razbojem uz majke i babe devojčice su postepeno ulazile u sve tajne vune.
Magdalena i sama potiče iz tradicionalne porodice. Rođena je i odrasla u selu Granice, koje je danas prigrad- Porodica Markovac ispred ćilima u fotografskoj
radnji 1930.
sko naselje Mladenovca.
– Živim u Mladenovcu, a odlazila sam u Beograd na školovanje. Uz majku i bake naučila sam sve. Od veza do šivenja i prepravljanja odeće, što i danas volim da radim. Prija mi kad bilo čemu dam neki svoj pečat – kaže.
O tradiciji i običajima Magdalena priča toplo i zanimljivo. Iza nje su brojna istraživanja i radovi iz oblasti etnologije, ali o svojim uspesima nerado govori. Ne želi da ispadne kao hvalisanje, ali njenih 40 izložbi u tri decenije dugoj karijeri su svakako za hvalu. Draga joj je „Povelja gradske opštine za izuzetan doprinos u oblasti kulture“, ali kao najveće bogatstvo ističe porodicu.
– Sve je lepše i lakše uz supruga Miluna i kćerke Milicu (36) i Nevenu (33). Obe su vredne i radne. Milica je lekar specijalista interne medicine, a Nevena filolog. Ona nam je podarila unuka Kostu i unučicu Filipu, najveću radost – srećna je dok priča o najbližima, ali je raduje i što sve više mladih želi da nauči neki stari zanat.
– Mislim da će zauvek vredeti izreka po kojoj je svaki zanat zlatan.
U skromnim seoskim kućama služio je kao prekrivač za krevet u svečanoj sobi. Samo su retki ćilim stavljali na zid, da bude lepše i toplije