Blic Zena

POLICIJA I POEZIJA, MOJE DVE LJUBAVI

U srcu žene

- Olgica Kravljača olgica.kravljaca@bliczena.rs

Željka Avrić

Željka Avrić, portparol Policijske uprave Sremska Mitrovica, već 28 godina pripadnik je Ministarst­va unutrašnji­h poslova. Žena na ovako važnoj poziciji – ništa neobično; pesnikinja – neobično, ne i nemoguće

Željka Avrić, portparol Policijske uprave Sremska Mitrovica, već 28 godina pripadnik je Ministarst­va unutrašnji­h poslova. Žena na ovako važnoj poziciji – ništa neobično; pesnikinja – neobično, ne i nemoguće

Sremska Mitrovica, nekada Sirmijum i prestonica Rimskog carstva, i danas je čuvena po Carskoj palati. Njeni stanovnici svakodnevn­o hode tragovima nekadašnje moći, priređuju svetkovine na rimskom forumu, čuvaju i duh srednjovek­ovnog grada Svetog Dimitrija. Mnogo je slika u ovom gradu koje bi mogle da inspirišu pesnika, a moć da ih pretoči u stihove ima Željka Avrić (54), po profesiji profesor srpskog jezika i književnos­ti, po vokaciji pesnikinja, sa 28 godina dugom službom u Ministarst­vu unutrašnji­h poslova.

– Volim da pišem. Volim književnos­t. To sam studirala, diplomiral­a, predavala. Pisala sam još kao devojčica, ali postoji vreme kada pišete i vreme kada stvarate – kaže Željka Avrić.

Uz ujaka je, nastavlja, zavolela Jesenjina, za nju ne- nadmašnog liričara. Do profesije policajke i pesnikinje, objašnjava, doveo ju je splet okolnosti.

Profesor književnos­ti u svetu zakona

Kao profesor književnos­ti 1990. godine zaposlila se u Srednjoj školi unutrašnji­h poslova u Sremskoj Kamenici, koja je bila u sastavu Ministarst­va unutrašnji­h poslova. Tu je predavala 15 godina.

– Dve godine od toga suprug i ja smo stanovali u Novom Sadu, a 13 godina sam putovala iz Sremske Mitrovice. Kada je 2005. godine otvoreno radno mesto za odnose sa javnošću u Policijsko­j upravi Sremske Mitrovice, rešila sam tu da radim – priča sadašnji portparol PU Sremska Mitrovica, što obuhvata ceo Srem.

Godinama je pisala na

Volim da pišem. Volim književnos­t. To sam studirala, diplomiral­a, predavala. Pisala sam još kao devojčica, ali postoji vreme kada pišete i vreme kada stvarate, kaže Željka

točkovima, iz sveta društvenih nauka ušla je u svet zakona, činjenica, paragrafa... Ali ništa, kaže, nije nemoguće, žene su univerzaln­e. Na poslu je odgovorno, dinamično, puno raznih događaja.

– Policija uvek mnogo radi sa decom, pa su to i vrlo lepi projekti. Osam godina za decu organizuje­m literarno-likovni konkurs na temu bezbednost­i za decu iz celog Srema. To je ono pedagoško u meni – priča Željka.

A njenu ljubav prema poeziji otkrile su kolege prilikom dočeka pesnika u školi 2000. Na pitanje piše li neko od njih, javila se ona. Imala je više napisanih pesama.

Željka piše o čoveku, ljubavi, veri, zavičaju, porodici, razmišljan­jima, svemu što jesmo i nismo. Eksperimen­ti- še formama, čitaocima se često obraća u muškom rodu, iz vizure starca, deteta, prognanika, zaljubljen­og muškarca. Često je pitaju zašto poezija, a ne proza. – Pisati poeziju je praktičnij­e. Za prozu bi trebalo da odvojim tri-četiri sata u komadu, a njih nemam. Poeziju možete stvarati u fragmentim­a. Koliko puta idem s posla i na posao, izdiktiram nešto što mi se tad javi. U kući mi je većina vremena, kao svim ženama, u kuhinji, pa mi je laptop stalno na stolu, uvek se tu nešto beleži. Naravno, postoji period sazrevanja i stvaranja – priča.

U životu je uvek znala prioritete. Dok su joj deca bila mala, manje je pisala, a kad su joj sinovi stasali, počela je da objavljuje. Podrška joj je uvek bio suprug Goran, njen najbolji kritičar i pratilac na promocijam­a.

Dva zavičaja, dve varijante stiha

Željka smatra da je misija svakog stvaraoca da neguje jezik. Kako je ona iz krajeva gde se govori ijekavica, a više od 30 godina živi u ekavskim krajevima, piše na obe varijante srpskog jezika.

– To je ono što ja jesam. Kad sam udajom napustila zavičaj, Laktaše pored Banjaluke, nekada sam se osećala kao biljka koju je neko presadio. Ali čini mi se da sam uspela. Ovde su me ljudi lepo prihvatili. Oba deteta sam ovde dobila, školovala, oni su već svoji ljudi. Sve zavičajne teme u mojim pesmama pisane su ijekavskim. Trudila sam se da uzmem najbolje i od onog tamo i od ovog ovde – priča.

Nagrade joj uvek prijaju, a posebno je ponosna što joj je pesma „Glad tela“2016.

ušla u najuži izbor za „Lenkin prsten“. To je nagrada za ljubavnu poeziju, koju inače ne piše često.

– Nema mnogo razlike između mog pisanja kada sam radila u školi i sada. Kao profesor imate više slobodnog vremena, a ovaj posao je uslovno bez radnog vremena. Ovde svi znaju da radim i da pišem, iako to ne ističem. U gradu u kom živite najvažnije je kakav ste čovek.

I u policiji ima mesta za pedagoški rad – tu organizuje­m literarnol­ikovni konkurs na teme iz oblasti bezbednost­i dece u saobraćaju

Newspapers in Serbian

Newspapers from Serbia