I FATALNA ŽENA I BRIŽNA MAJKA
U ekranizaciji Ćosićevih „Korena“upoznali smo Olgu Tošić, ponositu lepoticu zbog koje se otac odriče sina. A ko je zapravo Olga, Ćosić nam otkriva u „Vremenu smrti“, nastavku priče o Katićima
U ekranizaciji Ćosićevih „Korena“upoznali smo Olgu Tošić, ponositu lepoticu zbog koje se otac odriče sina. A ko je zapravo Olga, Ćosić nam otkriva u „Vremenu smrti“,
nastavku priče o Katićima
Hoće li mu Olgina lepota više značiti od vernosti ocu i sopstvenoj mladosti? Neće se samo otac stideti što se ženi Tošićevom ćerkom. Kao student borio se protiv njega, ministra. O tome na Badnje veče razmišlja Vukašin Katić u Ćosićevim „Korenima“, u trenucima kada za ženu bira ćerku političkog neprijatelja svog oca Aćima.
A ko je ta žena zarad čije ljubavi Vukašin uništava i sebe i oca? I dok Simka, razočarana deverovim povratkom, puna prezira misli u sebi „kakva li mu je ta kojom se ženi? Gospodska!“, Vukašin se preispituje vredi li njegova Olga.
Zar je Olga samo lepota i ponos?
„I ta fatalna ljubav. Nije se prvi put zaljubio. Lepota i ponos. Zar je to samo Olgina izuzetnost? Načitala se ruskih i francuskih romana, obožava Turgenjeva i Balzakov ’Ljiljan u dolu’. Voli Peštu, bidermajer, Štrausove valcere. Išla na dvorske balove. Igrala sa knjazom Aleksandrom, trapavim... Narod – to je njoj nešto prljavo i lukavo. Prerovo – vučja jazbina! S njom, šta će biti moj život? Imati kuću na Vračaru, primati ugledne goste,
imati banku, napraviti fabriku, postati diplomata, biti Evropejac u balkanskoj čaršiji... Jeste banalno! Sve što se događa suprotno je onome što je nekada mislio.“Međutim, ostao je uz nju. Izabrao ju je po cenu da ga se otac odrekne.
Njenu lepotu, dostojanstvo, privrženost porodici prenela nam je glumica Mi-
na Sovtić, ćerka Anice Dobre, u seriji „Koreni“, koja se svake nedelje u 20 sati emituje na Prvom programu RTS-a. Čak je i učitelj Andra, kog je Aćim poslao da vidi kakva je Olga, iskreno preneo da se Vukašin ne ženi ocu u inat.
A to kakva je Olga zaista, pokazaće se kasnije u Ćosićevom „Vremenu smrti“. Od pr- vog trena opčinila je Vukašina.
„Čim je ugledao lako oslonjenu na dovratak Krsmanovićevog salona, sa zelenim očima, koje su, učinilo mu se, odjednom videle sve u njemu. Ako je imala svetloplavu haljinu kao još neke devojke, one nisu imale tako smeo dekolte kao ona, naznačen nekakvim nežnim cvetom, neobičnog oblika. Prenuo se, od njenog pogleda mu se prelomila i zamrsila rečenica. ’To je ta!’, govorio je u sebi. Posle joj krišom gledao samo ruke, izazovno nežne, raspusne u svojoj beloj, vitkoj nagoti, i ponavljao: ’Da, to je.’ Otad je činio sve da je sretne svakog dana.“
U ratu Olga saznaje šta je to strepnja za život dece, ali i koliko je njen Vukašin krut i hladan
Rat joj donosi pravu ljubav
Olga će u nastavku priče o Katićima izrasti u plemenitu, gospodstvenu ženu i majku, koja sve podređuje porodici a svoje nemire guši. Pre Velikog rata bila je u Vukašinovoj senci, ali srećna, spokojna. S dolaskom rata ona upoznaje šta je to
Olga će u nastavku priče o Katićima izrasti u plemenitu, gospodstvenu ženu i majku, koja sve podređuje porodici a svoje nemire guši
strepnja za dečji život, upoznaje koliko je njen Vukašin krut, hladan, principijelan.
„Ivan ide na front, znaš li? Šta ćemo? Zar ti je politika značajnija od života dece? I sva načela ovoga sveta. Znam, zakon. Za sve. Svagda tvoja načela. I ja sam mislila da mogu i sina da žrtvujem otadžbini. Verovala sam. Nisam znala da ne mogu. Do rata mnogo šta nisam znala.“
U strašnom ratnom vihoru upoznala je i samu se- be. Kao bolničarka u valjevskoj bolnici svoju odanost i žrtvu posvetila je bolesnicima. Tu je uz doktora Mihajla Radića pronašla i nešto što nikad nije imala s Vukašinom. On nije bio dalek, nepristupačan, nije je odbijao od svog posla, već je brigu i teret delio sa njom.
Među njima se rađa ljubav, stalno prisutna, ali nikad iskazana. O njoj će Olga prvi put progovoriti nad Mihajlovom bolesničkom posteljom.
Njena smrt ostaje nedorečena
„Moram da pođem. S čim od tebe? Šta sam sebi ovakva, šta ću biti kad odem od tvojih sklopljenih očiju? Bila sam ponosita, govorili su oni koji me vole, uobražena — oni koji mi zavide, sebičnom i pakosnom smatrali su me svi koji su me mrzeli. Sada sam samo obična žena. Hvala ti, Mihajlo. Ako ozdraviš, nemoj nikad, nikad da me potražiš. Ali u meni, ti ćeš mi do smrti biti. Osećaš li, bole me nedra, bole me usta, bole me bedra od žudnje da me dodirneš... Dogodilo se, dogodilo se, Mihajlo. Jeste, dogodilo se, bolesni moj, dobri, bliski čoveče.“
Ova Olgina čežnja ostaje da lebdi neostvarena, nedorečena, baš kao i misao o njenoj smrti. Jer Ćosić nas pušta da je samo naslutimo uz reči da je Olga Katić nestala negde u mećavi na Prokletijama…