Dok je moje radnje, za kišobrane nema zime
Na improvizovanom radnom stolu, među bezbroj rozni, nitni, federa, pantljika, krona i vrhova kišobrana, u radnjici od 17 kvadrata vredno radi Tatjana Živković, poslednji beogradski kišobrandžija
Pre tri decenije Tatjana Živković (53) popravila je mušteriji prvi kišobran u radnji u dorćolskoj Višnjićevoj ulici. Od majke Ljubinke, vlasnice, pekla je zanat, a zatim ga i nasledila, kao i radnju osnovanu 1969.
– Mama je prvo radila u tekstilnoj fabrici u Grockoj. Kao dobar radnik krajem 60ih nagrađena je rukovodećim mestom u fabričkoj novootvorenoj dorćolskoj radnji za prodaju vunice, kecelja i ženskih kombinezona koji se nose preko donjeg rublja. Poznanik je uočio njen trgovački talenat i predložio joj je da otvori radnju za popravku kišobrana. Pre nego što se upustila u taj zanat, u fabrici tekstila je naučila osnovne cake o njemu, a onda je u svojoj radionici, štep po štep, žicu po žicu, konac po konac, usavršila veštine zanata – priča Tanja.
U komšiluku mamine radnje Tanja je išla u vrtić i osnovnu školu, a seća se kako je volela da provodi svaki slobodan trenutak s majkom.
– Radila je od 8 do 12 i od 16 do 20 sati. Posle prepodnevnih časova išla sam sa drugaricama kod nje u radionicu, koja nam je izgledala kao interesantna igraonica. Mama nije želela da je jednom odmenim u poslu i zato me nije obučavala. Nisam ni ja to planirala, ali snimala sam u hodu šta i kako radi.
Tanja je učila srednju školu za farmaceutskog tehničara. Džeparac je zarađivala pomažući u radnji za izradu kapa i kravata. Tri godine je studirala voćarstvo na Poljoprivrednom fakultetu. Uživala je da radi i u ambijentu apoteka, a savladala je i posao u pekari i za pica majstora. Da će, možda, ipak, živeti od kišobrana, stavljala je u fajl „pod razno“.
– Majci je moj tata poma- gao u radnji, a kad je preminuo 2001, postala sam mamina desna ruka u poslu. Najpre sam joj pomagala oko preuzimanja i izdavanja narudžbina, potom sam zašivala žice kišobrana, da bih polako preuzela i druge obaveze. Odmalena me je hleb zarađen u toj radnji hranio, a kako sam zavolela posao, s mužem sam nastavila da ga radim i posle udaje i rođenja ćerki Jasmine (25) i Milice (21).
Osamdesetih je posao cvetao
Tanja se seća da je od 70ih do kraja 80-ih posao kišobrandžijama cvetao. Klijenti su imali dovoljno novca, a kvalitetnih kišobrana za popravku je bilo napretek. U to vreme su Beograđani najčešće imali kišobrane proizvedene u Ohridu, Varaždinu ili u Nemačkoj.
– U Srbiji se nikad nisu pravili kišobrani, a i kineski su tada bili kvalitetniji. Nosili su se kao deo aksesoa-
Kišobranu nema života ako mu je više od četiri žice polomljeno. Dobar kišobran zavisi od kvalitetnih delova, ali savršen model ne postoji, tvrdi Tanja
ra i uklapali su se sa bojom obuće, tašni i rukavica. U tim decenijama se manje radilo, a više zarađivalo. Majka bi, na primer, od presvlačenja novog platna za dva kišobrana mogla da plati mesečnu kiriju.
Konkurentske radnje bile su u Resavskoj i Zmaj Jovinoj ulici. Pune ruke posla je bilo za sve i sa kolegama su se odlično slagali.
– Nekad su se koristile čelične žice s jakim mehanizmom, zato su kišobra
ni bili teži nego danas. Razvoj tržišta je uticao na to da se postepeno smanji kvalitet delova za kišobrane i više nije rađeno po standardima JUS-a. Mama je najviše vremena trošila na nalaženje odgovarajućih delova za popravku, da od nekoliko delova kišobrana popravi jedan. I meni je sada najmukotrpnija ta potraga za delovima, a popravka mi dođe kao pesma.
U 17 kvadratnih metara radnje na improvizovanom radnom stolu ima bezbroj špiceva koji povezuju žicu s platnom, drške na štapu, rozne, nitne, federe, pantljike, krone i vrhove kišobrana.
– Ponekad potraje satima i najjednostavnija zamena špiceva na žicama dok ne nađem adekvatne za taj model.
Kišobranu, tvrdi Tanja, nema više života ako mu je više od četiri žice polomljeno
– Prodavci retko pokažu mušterijama kako da ih pravilno otvore i zatvore i ne naglase im da paze jer nema kišobrana jačeg od vetra. Zato rado i obučim klijente kako da rukuju kišobranima da bi im duže trajali.
Radi dvokratno svaki dan osim nedelje. Dnevno u proseku tefteriše zahteve za tri kišobrana koji treba da se vrate u pogon. Godišnje oživi opravkom nekoliko stotina kišobrana, plus ispravnim zamenjuje najlone.
– Mušterije mi ih najčešće donese na popravku u radnju, a neke mi pošalju i poštom iz svih delova Srbije, Crne Gore, Bosne, Hrvatske, dijaspore. Neki samo svrate u radnju jer ih privuče enterijer.
Koliko je različitih modela kišobrana, toliko je i raznih ćudi, očekivanja i želja. Sa svima uspe da se dogovori i napravi dobar posao.
– Najsrećnija sam bila kad sam bračnom paru u trećem dobu skrojila suncobran za dvoje od platna koje su brižljivo zajednički birali. Otkrili su mi da oduvek sve dele.
Naša manufaktura ima naslednice
Sezona je u jeku od prvih prolećnih kiša do poslednjih snegova. Na odmoru je za Božić, Uskrs, krsnu slavu i letovanje. Tanjine ćerke, studentkinje menadžmenta, uz roditelje su naučile tajne tog zanata i vole ga.
– Ne brinem se za našu manufakturu jer je jedina ove vrste preživela na Dorćolu, možda i u zemlji. Ipak, u junu nam ističe zakup ovog lokala jer mu vlasnik menja namenu. U potrazi smo za iznajmljivanjem novog prostora. Idealno bi bilo da nađemo oko 20 kvadrata u užem centru grada i nastavimo šestu deceniju tradicije.