Srbija je zemlja odbojke
Srećko Lisinac odbojkaš i ponos Srbije
Sa saigračima iz reprezentacije Srećko je još jednom dokazao da su sportisti naši najbolji ambasadori u svetu. Obradovali su nas zlatom s Evropskog prvenstva, a kako su se borili na terenu, tako su i slavili zajedno sa navijačima po dolasku u Beograd Posle osam godina o srpskoj odbojci opet priča ceo svet. Nakon odbojkašica, zlatom s Evropskog prvenstva obradovali su nas i odbojkaši Srbije. Po ko zna koji put učinili su nas ponosnim i pokazali kako se na terenu bori za svoju zemlju. U ekipi fantastičnog selektora Slobodana Kovača, najbolji među najboljima bio je Srećko Lisinac. Poznati odbojkaš, rodom iz Kraljeva, nakon dočeka na terasi Skupštine grada Beograda, gde je potekla i pokoja suza radosnica, otkrio nam je da je utakmica protiv Ukrajine bila najteža na celom prvenstvu. Kako ste proslavili pobedu i šta ste pomislili jutro posle osvojene medalje? – Nismo još do kraja proslavili, veliko slavlje nam tek predstoji. Posle polufinala nismo mogli da zaspimo od adrenalina, a tek posle finala nije bilo spavanja. Sigurno se na nama vidi da smo malo umorni, ali dobro. Ne osvaja se zlato svaki dan. Sa saigračima iz reprezentacije još jednom ste pokazali da su sportisti naši najbolji ambasadori u svetu. Koji komentar o Srbiji ste čuli u inostranstvu, a da vas je iznenadio? – Mislim da je u celom svetu poznato da smo najbolji sportisti i dosta stranaca prepozna Srbiju upravo kroz sport. Uglavnom svi znaju za Noleta i naše košarkaše koji igraju u NBA. Što se tiče komentara, to je da nećemo osvojiti ovo evropsko prvenstvo. Kad ste shvatili da fudbal nije za vas i da treba da se okrenete odbojci? – Igrao sam fudbal sedam godina. Imao sam zdravstveni problem i pauzirao sam dve godine. Tad sam prelomio da možda neću biti uspešan fudbaler, iako mi je to prva ljubav. I dan-danas volim da odigram fudbal kad imam vremena i kad skupimo ekipu. Nisam ni razmišljao da ću jednog dana igrati odbojku, ali eto, nikad ne znate šta vam život nosi. Je li vam teže kad vi igrate ili da gledate devojku Stefanu Veljković, našu zlatnu odbojkašicu, kad igra važnu utakmicu? – Mislim da je teže gledati nego igrati. Kad ste na terenu, možete nešto da promenite, imate loptu u svojim rukama, a dok pratite na televiziji, nije vam lako. Grickate nokte i jedete se. Čak sam ove godine uvideo da je odbojku dosta teško gledati. Bilo mi je teško da odgledam utakmicu do kraja, pogotovo neke setove gde se lomio rezultat.
Kako je odbojka uticala na vaš lični život? – Definitivno ga je puno promenila. Da nije odbojke, sigurno bih završio neki fakultet i usmeravao se u drugom pravcu. Ovako sam se odlučio za profesionalni sport, zbog kog se manje viđam s porodicom, manje izlazim, družim se i slično. Ali s druge strane mi je donela mnogo radosti i nezaboravnih trenutaka, poput ovog večeras.