Kad hrana postane opsesija
Velike su sličnosti između zavisnosti od hrane i zavisnosti od psihoaktivnih supstanci. Obema je u osnovi žudnja koja ne može da se kontroliše, a za posledicu ima narušavanje zdravlja
Pre nekoliko godina Američko lekarsko udruženje odlučilo je da gojaznost proglasi bolešću. To je za gojazne ljude značilo da mogu da se leče o trošku socijalnog osiguranja. Ipak, bilo je i onih kojima se ova odluka uopšte nije dopala jer je, kako su isticali, reč o rizičnom ponašanju koje može da vodi obolevanju, ali da to nije bolest. Lekari su, međutim, bili jednoglasni: „Sugestija da gojaznost nije bolest već posledica odabranog načina života, prejedanja i neaktivnosti jednaka je tvrdnji da rak pluća nije bolest zato što je posledica odluke o pušenju cigareta.“
Salce nam uništava zdravlje
Šta da radimo ako nam hrana postane opsesija i kad je vreme za lečenje, pitali smo prof. dr Editu Stokić, specijalistu interne medicine, endokrinologa i v. d. direktora KC Vojvodine.
– Danas se gojaznost jasno definiše kao bolest i kao takva se leči dijetetskim režimom ishrane prilagođenim svakom bolesniku ponaosob i povećanom fizičkom aktivnošću, a kome treba, propisuju se lekovi ili
se predlaže operacija. Kroz istoriju gojaznost je smatrana estetskim fenomenom, naročito zbog umetničkih dela koja su prikazivala gojaznu ženu kao ideal lepote. Takvi stavovi su se s razvojem medicine promenili jer je jasno pokazano da nagomilavanje masnog tkiva narušava zdravlje i izaziva komplikacije kao što su dijabetes tip 2, kardiovaskularne bolesti i ubrzana ateroskleroza, neki oblici maligniteta... – objašnjava doktorka Stokić.
Osim sve većeg broja gojaznih ljudi, primetno je da raste i broj zavisnih od hrane. – Iako nije zvanično prepoznata u klasifikacijama mentalnih poremećaja, zavisnost od hrane detaljno se opisuje u naučnoj literaturi. Svrstava se u spektar poremećaja ishrane koji za posledicu imaju gojaznost.
Međutim, postoje značajne sličnosti između zavisnosti od hrane i zavisnosti od psihoaktivnih supstanci.
– U osnovi obe zavisnosti je narušavanje mentalnog sistema nagrađivanja, kao i nedostatak kontrole nad uzimanjem supstance koji za posledicu imaju žudnju ili neodoljivu želju za hranom. Tu je i konzu
54% odraslih stanovnika Srbije ima problem s prekomernom uhranjenošću, pri čemu je 36,7% predgojazno, dok je 17,3% gojazno
miranje većih količina hrane u dužem periodu, kao i uzimanje hrane uprkos svesnosti o mogućim štetnim posledicama po zdravlje i, na kraju, neuspešan pokušaj da se smanji unos hrane.
Navučenost na hranu se leči
Lečenje ove zavisnosti podrazumeva savetodavne, psihoterapijske i farmakoterapijske intervencije.
– Na prvom mestu važno je da pacijent uspostavi zdrave navike u ishrani i fizički se aktivira. Drugi značajan metod je kognitivno-bihevioralna psihoterapija, kojom treba da se promene način razmišljanja i osećanja. Od lekova se pominju serotoninski antidepresivi, koji mogu doprineti redukciji negativnih osećanja, a koja su često okidač za prekomerno jedenje – navodi doktorka Stokić.