Novi sjaj rimskih tragova Beograda
Obnovljeni rimski spomenici s područja Beograda, antičkog Singidunuma, i drugih nalazišta u Srbiji predstavljeni su u Lapidarijumu Narodnog muzeja, u Velikom barutnom magacinu
Od najstarijih vremena čovek i kamen su u neraskidivoj vezi. U večnoj želji da ostave trag, ljudi u kamenu pravili su zapise. Klešući reči i oblike, sigurno su se nadali da će neko odgonetati te natpise i diviti se umeću predaka pošto ih jednom pronađu ispod naslaga zemlje i vremena.
Zahvaljujući arheolozima, konzervatorima i restauratorima, više od 40 rimskih spomenika s područja Beograda, antičkog Singidunuma, i drugih nalazišta u Srbiji u punoj lepoti čini stalnu postavku u Lapidarijumu. Na prvoj dokumentarnoj izložbi Narodnog muzeja pod nazivom „Novi sjaj rimskih spomenika“predstavljen je izbor 10 najznačajnijih spomenika. Lapidarijum je prostor gde se izlažu zbirke arheoloških kamenih spomenika, a beogradski se nalazi u Velikom barutnom magacinu, u Donjem gradu Beogradske tvrđave. Taj prostor je kao vojni objekat podignut u 18. veku, u doba austrijske rekonstrukcije Beogradske tvrđave.
Jedna od najstarijih zbirki kod nas
Tu je kao stalna postavka Narodnog muzeja izložena jedna od najstarijih, najbrojnijih i najznačajnijih zbirki spomenika ove vrste kod nas. Uz sarkofage, nadgrobne spomenike, žrtvenike, natpise s građevina i dekorativne elemente postavljeni su panoi na kojima je dokumentarno prikazano šta je sve trebalo uraditi da njihova lepota i istorijsko svedočanstvo budu dostupni posetiocima.
Autori izložbe, Veselinka Ninković, Mina Jović i Marko Stamenković, s uzbuđenjem i ponosom pokazuju rezultate konzervatorsko-restauratorskih radova. Ne propuštaju
Konzervatori i restauratori, između ostalog, koriste i hirurške alate
da pomenu brojne stručnjake Narodnog muzeja i saradnike, studente Fakulteta primenjenih umetnosti.
– Sve su to unikatni komadi, poznati i izuzetno važni spomenici antičkog Singidunuma i s drugih nalazišta. Nalaze se u najvažnijim korpusima latinskih natpisa i govore o stanovništvu, religiji, vojsci u rimskom periodu na tlu Srbije. Bilo je izazovno sklapati kao slagalicu 80 malih fragmenata polomljenog kamena da bi se tek onda, primenom konzervatorsko-restauratorskih tehnika, rekonstruisao jedan sarkofag – kaže Veselinka Ninković, muzejski savetnik i kustoskinja zbirke.
Proces je nevidljiv za publiku
Takvi radovi predstavljaju duge i komplikovane procese koji ostaju nevidljivi za publiku. Konzervatori Marko Stamenković i Mina Jović, docent na FPU, objašnjavaju koliko je znanja, strpljenja, posvećenosti i pažnje potrebno za ovaj zahtevni posao.
– Procesi i tehnike koji se primenjuju u konzervaciji i restauraciji su zasnovani na naučnim temeljima, umetničkom znanju i veštinama. Čišćenju se pristupa sistematično i pedantno, skalpelima, hirurškim alatom, stomatološkim brusilicama, ultrazvučnim aparatima, ali i složenim hemijskim metodama. Potrebno je i veliko znanje iz fizičke hemije jer se koriste specijalni gelovi, celulozne pulpe, tupferi... i ti procesi mogu da traju po nekoliko meseci – objašnjava Mina.
Sve ovo nije se dogodilo preko noći. Još od sedamdesetih godina prošlog veka s pauzama traju radovi kojima su rukovodili vrhunski stručnjaci. Marko Stamenković je već 10 godina posvećen ovom projektu.
– Profesor Slobodan Savić, savetnik Narodnog muzeja, preneo mi je znanja i iskustva, a nastavio sam da sarađujem sa studentima FPU, Modula za konzervaciju i restauraciju skulptura i arheoloških predmeta. Od njih „kradem“entuzijazam kada dođe do „nerešivih“problema. Tada smo kao forenzičari, koji u obzir uzimaju činjenice, i shvatamo značaj mašte – kaže Marko, konzervator kamena. Autori naglašavaju da ništa nije počelo od njih, ističući značaj prethodnika i predan rad 30 studenata svih generacija FPU koji su učili radeći. U depoima Narodnog muzeja i Lapidarijuma još je kamenih svedoka vremena koji čekaju restauraciju. Za to vreme imamo u čemu da uživamo i šta da pokažemo gostima.
Za obnovu kamenih spomenika potrebno je i znanje iz fizičke hemije