Mame i tate vatrogasci
Kako je uvek biti tu kad zatreba i pomagati svima nama, ali i kako je kad se oba supružnika bave ovim zahtevnim poslom, saznali smo u Vatrogasno-spasilačkoj brigadi u Beogradu
Saobraćajne nesreće, požari, poplave, zemljotresi, izlivanje opasnih materija… kad treba pružiti pomoć u onim najtežim situacijama, tu su vatrogasci, tihi heroji iz senke. I mada je njihov zadatak da svi mi budemo dobro, čini se da retko kad pomislimo koliko je njihov posao zahtevan i odgovoran. Zato smo poželeli da prenesemo njihova iskustva, pa smo ih posetili u Vatrogasno-spasilačkoj brigadi u Beogradu. Usput smo saznali da među njima ima i dosta bračnih parova, pa smo proverili kako je to kad su i mama i tata superheroji. I dok su dame zadužene da primaju pozive od građana i potom ih preusmeravaju, njihovi momci izlaze na teren.
– Katarina i ja smo vatrogasci u pravom smislu te reči. Oboma su nam očevi bili vatrogasci, pa smo od njih porodično nasledili želju da se bavimo ovim poslom. A i upoznali smo se na poslu. I naša svadba je
Rade u suprotnim smenama kako bi jedan roditelj uvek bio s decom
bila prava vatrogasna, skoro svi gosti su bili vatrogasci: zvanice naših očeva, sve naše kolege i komanda… Bilo je oko 200 vatrogasaca, više nego familije – priča Bo
ban Janićijević (39), elektrotehničar, koji je pre skoro 19 godina završio kurs za vatrogasca.
Njegova Katarina (37) poslednjih 15 godina radi u Komandno-operativnom centru na broju 193.
Katarina: Poplave u Obrenovcu su bile najstresnije, kao i pogibija kolege Milana Rmuša pre nekolikogodina tokom gašenja požara na Adi Huji. To ostavlja traga na sve nas. Međutim, zadovoljstvo je i ponos kad pomognemo nekome ko je mogao da umre da nije bilo nas.
Kod kuće o poslu nema priče
Pričaju nam i da su supružnici uglavnom u istim stanicama, ali rade u suprotnim smenama kako bi imao ko da čuva decu i kako bi jedan roditelj uvek bio s njima.
– Nije lako, po 15 noći mesečno nismo zajedno. Radimo dnevnu smenu, pa noćnu, onda smo dve smene slobodni i tako ukrug. Istrenirani smo, moramo da budemo i psihički i fizički spremni jer ovaj posao nije kao drugi – priča Rade Kovače
vić (46), po struci građevinski tehničar.
On je postao vatrogasac pre 19 godina na nagovor ujaka, koji se time bavio. Rade, danas na radnom mestu u Vatrogasno-spasilačkoj jedinici u Železniku, Aleksandru je upoznao 1999, ali ne na poslu, jer je ona tada radila u Ministarstvu odbrane.
– U vatrogasnu brigadu sam došla 2008, preko integrisanog Sektora za vanredne situacije, nakon što sam prošla obuku – priča Aleksandra (42) kako su se venčali i zavoleli mnogo pre toga.
Boban se nadovezuje i kaže kako rad u kontrasmenama nije lak.
– Više se viđam s kolegama nego sa ženom. Kad treba da idemo na neko slavlje, rođendan, porodično okupljanje, onda jedno od nas ide s decom, dok drugo radi. Te retke trenutke kada smo svi na okupu provedemo u druženju s decom – kaže Boban i dodaje da drugačije ne može, jer je njihov posao takav.
Stoga kod kuće o poslu nema priče, sem u izuzetnim situacijama. I s godinama su se navikli na sve, naučili su da žive sa stresom.
– Najteže je kad gore stan ili kuća i kada su u pitanju deca. Zato ja, kad dođem kući, opustim se uz muziku, budem s porodicom – priča Aleksandra, koja s Radetom ima 18-godišnjeg sina i 17-godišnju ćerku.
Nikad ne znaju šta ih čeka
Boban i Katarina imaju dve devojčice od 14 i četiri godine, a treći par, Tatjana (45) i Srđan (47) Spasić, ima troje: najmlađi sin je prvi razred, srednje dete je treća godina gimnazije, a ćerka je na fakultetu.
Srđan: Kad je bilo bombardovanje, bio sam na zgradi RTS-a, vadili smo povređene. U takvim katastrofalnim situacijama nemate mnogo kontrole jer ne znate šta vas čeka. Mi tada ne razmišljamo o mogućim rizicima, radi adrenalin. Ne znate nikad sto posto šta vas čeka, ali čujete usput šta treba da radite. A svaka situacija, pa i ona najmanja, priča je za sebe. Sećam se da sam iz stana spasao čoveka koji je imao 98 godina, pozlilo mu je, a prethodno veće je u društvu svirao harmoniku. Nikad nisam spasao starijeg čoveka – smeje se Srđan, koji je, kao i njegova Ta
Iz poplava u Obrenovcu spasli su i kucu, koja se sakrila u njihov kamion i došla s njima u Beograd. Nazvali su je Obrenka
Otkad prime poziv, pa dok uđu u vozilo, prođe svega oko 30 sekundi
tjana, po struci mašinski tehničar.
Tatjana: Požare obično izazovu ljudi. Ako gori zgrada, savetujem ih da isključe struju dok ne dođu vatrogasci, jer su izvor često preopterećeni strujomeri.
Aleksandra se nadovezuje i kaže da zimi ljudi najčešće zovu zbog dimnjaka koje ne čiste redovno. Onda čim krene grejna sezona, izbije požar, koji uhvati i krov. A tu su i grejalice i TA peći.
Njihov posao zavisi i od vremenskih prilika, recimo, zemljotresa i poplava.
Katarina: Tokom poplava u Obrenovcu momci su, između ostalog, spasli i jedno kuče. I tek kad su se vratili, primetili su da se ta ženka sakrila u njihov kamion i došla s njima do Beograda. Nazvali smo je Obrenka i dugo držali u komandi. I na „Jutjubu“postoji snimak kako zavija kad god se oglasi sirena za intervenciju.
Interesantni smo drugarima naše dece
Zanimljivo je pak da mnogi ne znaju šta sve ovi veliki ljudi rade, često ni njihovi mališani.
Srđan: Držim edukacije po školama i dešavalo mi se da odem u razred gde je i moje dete. Tek onda drugari vide ko mu je tata, pa im to bude zanimljivo, pitaju ga svašta. Desi se i da vidim dete nekog kolege, a oni ne znaju da su im obojici tate vatrogasci. E, posle drugima ta deca budu mnogo interesantnija kad čuju da im je otac ili rođak vatrogasac, pa ga sve zapitkuju.
On i Tatjana su se upoznali davno, na rođendanu njene sestre.
– Na žurku sam došao zbog jedne sestre, a otišao s drugom – smeje se Srđan, koji poslednjih 15 godina radi u vatrogasnoj stanici u Obrenovcu, a prethodno je 10 godina radio u Beogradu.
Tatjana: Komšije u Obrenovcu su nam jednom rekle da možemo da otvorimo privatnu stanicu, ja da se javljam na pozive, a on da ide na intervencije. Samo nam fali kamion.
Svi uglas kažu da su po prirodi veseli jer u njihovom poslu sve loše mora da se briše. I slažu se da je najvažnije da ljudi ne paniče, bilo šta da se desi, da imaju razumevanja jer oni jednostavno ne mogu da se stvore na licu mesta za tri minuta.
Srđan: Nekad je dovoljno kofom vode ili lopatom ugasiti dva-tri kvadrata trave koja gori. Dok ljudi pozovu nas, koji treba da pređemo, recimo, 15 kilometara, požar bude skoro dvostruko veći. A može da se desi da na drugom kraju opštine nekom gori kuća.
On kaže i da direktno u vatru ulaze samo kad gore stan ili kuća, kad su ljudi ugroženi i tada prvo spasavaju deo kuće koji ne gori.
Boban: Najlakše nam je da izađemo iz naše zgrade. Otkad dobijemo poziv, dok uđemo u vozilo, prođe svega 30 sekundi. Problem je kad izađemo na ulicu. Ljudi neće da se sklone kad čuju sirene, neki se i uplaše, pa ne znaju gde da se pomere. To je veliki problem. A sve drugo će se rešiti, vatrogasci su tu.