NISTE FRIK
znajem, uplašilo me je kada sam pročitala da je reč o poremećaju koji se kvalifikuje kao poremećaj kontrole impulsa, u koja spadaju i piromanija, kleptomanija i kockanje. Nauka je utvrdila da 3,3 miliona Amerikanaca pati od trihotilomanije! Brojke su veće jer se poremećaj u početku ne tretira kao problem, a potom se skriva, čak i onda kada dovede do duboke anksioznosti i depresije. O svemu govorim jer sam uverena da i kod nas ima mnogo devojčica koje prolaze kroz to. Kod dečaka se retko javlja – objašnjava.
Iz hobija sam skupljala gelere
Kod nje je to, kaže, počelo knjiški, kada je imala 13 godina, a neposredni okidač bio je rat u Bosni. Od početka do kraja rata bila je u rodnim Loparama kod Tuzle.
– Iz ove perspektive, ne čudim se mnogo što se taj poremećaj razvio jer stresova je bilo mnogo. Dovoljno je da pomislim na granatiranja, na dve godine osnovne škole koju smo pohađali u podrumu robne kuće, na to da mi je skuplja
– Trihotilomanija se događa senzitivnim mladim ljudima, sa razvijenom emocionalnom inteligencijom i empatijom kakvu drugi nemaju. Jedino što je kod vas slab mehanizam odbrane od tereta drugih. Ali vaša superosetljivost vas i u njihovim očima čini posebnim, a ne frikom kako vam se ponekad možda čini – objašnjava Dragana.
nje gelera bio hobi – seća se detinjstva koje je obeležio rat.
Ne voli hvalisavost, ali može da bude ponosna što je sa znanjem stečenim u takvim uslovima bila među najboljima i primljena u Petu beogradsku gimnaziju. Kasnije i na studije novinarstva na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.
Rečenicu „Dobar dan, ja imam trihotilomaniju“izgovorila je onda kada je osetila da gubi volju za životom i da zbog ćerke Milice, koja je tada imala tri godine, mora da učini nešto radikalno.
– Godine žongliranja između svakodnevice i dubine ovog poremećaja nagomilaju u čoveku destruktivna razmišljanja. Do trenutka kada je moja ruka poslednji put posegla za korenom dlake, prošlo je šest meseci terapije, što je brzo u ovom slučaju. Proces izlečenja bio je težak, za mene, mog supruga, moju mamu, najbliže. Sve što se u meni taložilo godinama izlazilo je u nekoliko meseci – seća se s radošću svoje pobede.
Uživam u Čoli i novoj slobodi
Bilo je padova, ali tada su je terapeutkinja Elena i psihijatrica Vera bodrile i tvrdile da to znači da počinje kraj. Kaže da odluka o odlasku na terapiju nije laka ni za koga.
– Onoga trena kad osetite zadovoljstvo zbog iščupane dlake, to je alarm poput temperature ili zubobolje. Danas ćete rupe na temenu sakriti, sutra će vam reći da vam lepo stoji kratka kosa, ali suština nije u tome kako vas drugi vide, nego kuda će vas odvesti loše osećanje o sebi. Uprkos svemu što se može činiti kao uspeh, osećaj stida me je nebrojeno puta sputavao. Još uvek sam tužna zbog starih fotografija i što neke nerado gledam.
Dragana je posvećena majka osmogodišnje Milice, zarad čije je sreće i želje da se ona ponosi mamom i počela svoju borbu. Voli da čita, putuje sa suprugom Ivanom i sa Milicom, uživa u porodičnim okupljanjima, prijateljima, u muzici i kafani. Jedan je od milion velikih fanova Zdravka Čolića, koga s prijateljicama prati na koncertima, kad god je moguće.
– Posle godina robovanja lažnom zadovoljstvu sada stvarno uživam u ovom osećanju nesputane slobode, koje se ne može meriti ni sa jednim drugim zadovoljstvom.