Muzika filmske duše je zaspala
Od prve kompozicije, koju je napisao sa šest, nije se zaustavio do pred smrt. Stvarao je za stolom, od kuće, prema scenarijima. Ostavio je veliki trag u filmskoj muzici, pa i šire, a svoj muzički testament u više od 500 filmova
Jedinstveni talenat u komponovanju grandioznih nota plivao je u svakom žanru – od komedije, preko trilera, pa do istorijske drame
Italijanski kompozitor čije su atmosferične melodije udahnule život vestern filmovima bio je jedan od najvećih i najuticajnijih ljudi u savremenoj kinematografiji. Preminuo je 6. jula u Rimu u 91. godini. Pre nego što je u njegovom domu nastala večna tišina, napisao je samom sebi pismo u kom poručuje da je mrtav i u čijem zaglavlju
Americi je stajalo: „Ja, Enio Morikone sam mrtav“.
Naime, nedelju dana ranije pao je i polomio butnu kost i odmah nakon nezgode kao da je znao da se njegovom životu približava odjavna filmska špica, a sa njom i zvuci njegove muzike.
Jedinstveni talenat u komponovanju grandioznih nota plivao je u svakom žanru – od komedije, preko trilera, pa do istorijske drame. Radio je za najveća imena u filmskoj industriji poput Bernarda Bertolučija, Džona Karpentera, Barija Levinsona, Majka Nikolsa, Kventina Tarantina i mnoge druge. U svom muzičkom džepu u poslednjih 40 godina spakovao je muziku za više od 500 filmova i neke od najvećih hitova.
Dok gledate De Palmine „Nesalomive“, kultno „Ludilo“Romana Polanskog, Leoneove „Bilo jednom na Divljem zapadu“, „Bilo jednom u Americi“, Lautnerovog „Profesionalca“, Tornatoreov „Bioskop Paradizo“, Tarantinovih „Podlih osam“, kroz kadrove se prolama muzika Enija Morikonea.