Čitaj, brate
Neku noć pod prozorom skupila se vrlo grlata grupa mladih. Toliko grlata da jačinu tona koji proizvode nije mogao da poništi ni zatvoreni prozor. Pokušavajući da zaspim između podvriskivanja i na maksimum puštanih hitova sa njihovih pametnih telefona, nisam mogla a da ne čujem i šta razgovaraju. Odnosno da ne razgovaraju. Iz njihovih usta izlazi, u proseku, dvadesetak istih reči koje umeću u proste i poneku prostoproširenu rečenicu. Međutim, smisao poruke koju pokušavaju jedni drugima da prenesu, između reda najsočnijih psovki koje sam u poslednje vreme čula, jednostavno ne postoji.
Jasno je meni da im reči manjka. I da se ne lažemo, ne očekujem ja od generacije sa najokretnijim palčevima u ljudskoj istoriji da u dva sata druženja pod mojim prozorom izgovori bujicu reči koje će preneti njihove emocije, zapažanja, dokaz bilo kakvog kognitivnog procesa koji se odigrao u njihovim glavama. Očekujem pak haiku. Pa oni ga uvežbavaju svaki božji dan pišući kratke forme! Do sada bi u najmanju ruku trebalo da postanu majstori ove drevne japanske pesničke veštine. Tri stiha i 17 slogova, toliko je potrebno mladom maestru savremenih tehnologija da kaže devojci koja sedi do njega da pati zbog neuzvraćene ljubavi. Da na to mesto, svake večeri, dolazi samo da bi bio blizu nje, a ona ga ne primećuje. Ali iz njegovih usta ne izlazi ništa što bi joj otkrilo ovu buru emocija koja ga razdire. On joj iznova i iznova, dva sata bukvalno, upućuje samo jedno pitanje: „E, Coje, de si, brate? A? Šta ima, brate?“
Apsolutna regresija. U 21. veku tehnološke revolucije vraćamo se u onu nemuštu fazu s početka evolucije ljudskog roda kada je čovek osvestio da reč koja izađe iz njegovih usta prati tok njegovih misli.
U gornjem slučaju misli kao da nema. I to je ono što me brine, jer ne fale primerku samo reči, fali mu model, koji su generacije i generacije pre njega, ako ne u najbližem okruženju, pronalazile bar u pisanoj formi. U knjigama koje smo čitali, od korica do korica i, osim reči, iz njih upijali život, u svim njegovim nijansama i kompleksnosti. Ostale umetničke forme izražavanja da i ne pominjem. Za čitav taj univerzum ostaju uskraćeni, a bez njega osakaćeni, nesposobni da promišljaju, opažaju, zaključuju, vole.
U 21. veku tehnološke revolucije vraćamo se u fazu nemuštog jezika