Ljubav kao lek
Gledajući te penzionere tada, znala sam da starost baš tako treba da izgleda
Ima puno tužnih stvari u životu, a dve nekako meni najtužnije jesu deca u domovima za decu i stari u staračkim domovima. Deca, stvorena pa odbačena u samom startu, bez šanse, bez ljubavi, zagrljaja, dodira onoliko koliko im je potrebno i onda kad im je najpotrebnije, suštinski sami na svetu, sa minus beskonačno polaznom tačkom koja vodi u život.
Stari opet, proživeli život, dali sve svemu i svima, i poslu, i ženi, i mužu, i deci, i društvu, a opet vrlo često u domovima zaboravljeni, zanemareni, tužni čekaju kraj. Ništa nije za osudu, nekada je to jedini izbor, ali je svakako težak.
I jedan i drugi period života bi trebalo da budu najlepši na svetu. Jer sve između, dok si u punom kapacitetu, nije toliko lepo, nije toliko spokojno, nije toliko život u pravom smislu te reči. Otkad završimo školu, pa sve do penzije jurimo, planiramo, gradimo, stvaramo, sređujemo, rađamo decu, dokazujemo se na poslu, prijateljima, kumovima, ne spavamo, svađamo se, radujemo, ljutimo se, nismo mudri...
Kad si dete na početku si, znatiželjan, otkrivaš, tražiš, raduješ se, učiš, a s druge strane, kad te stignu godine, sve si već dao, trudio se, istrčao svoje, i sada treba u toj penziji uživati. Živeti po svojoj meri, voleti jutarnje sunce, miris kafe, šetnje pored reke, šah sa komšijom, unucima, baškarenje po banjama. Ali za neke toga nema.
Često se setim neke reportaže koju sam radila pre desetak godina sa engleskim penzionerima. Voze se kruzerima, putuju po belom svetu, ubiraju one plodove na kojima su vredno radili. Plove Dunavom, sa štapovima, znatiželjnim pogledima i osmesima tinejdžera. Gledajući njih tada, znala sam da starost tako treba da izgleda.
Zašto sve ovo pišem? U moru svega što pročitamo, zapamtila sam jednu priču, iako do kraja nisam shvatila da li je prava. Verovatno nije, ali ideja je vredna pažnje. Naime, u Kanadi su spojili dom za decu i sirotište. Ideja je da stari imaju kome da pruže ljubav, da im se probudi interesovanje za život, a siročad da nauči šta je ljubav i briga. Deluje nespojivo, ali nije. Pa čak iako je ova ideja iz hiljadu razloga možda neostvariva, ovakve akcije, jednom, dva puta nedeljno sigurno bi svima donele dobro jer oduvek se znalo da je ljubav najbolji lek za sve.