SRPSKE IZBEGLICE PONOSNE ŠTO SRBIJA POMAŽE SIRIJCIMA, ALI NEŠTO IH IPAK BOLI Zašto ste nas ZABORAVILI
20 GODINA ŽIVE U BARAKAMA: Žao nam je sirijskih izbeglica. Svaka čast što njima pomažu, i treba! Ali ko je obratio pažnju ovih godina na nas? Sirijci i treba da budu smešteni ovde u barakama, a ne u parkovima, ali nama ovde odavno nije mesto. OVO JE TUGA
Ovako nas je u kolektivnom centru u Krnjači dočekala jedna Ličanka koja je sa 10 godina, u vreme ratova devedestih, došla u Srbiju i čitavu mladost provodi u kolektivnim centrima.
NIJE NAM OVDE MESTO
Dok se srpska deca rađaju i odrastaju u kolektivnim centrima, gubeći nadu da će ikada započeti normalan život, u susedne barake počeli su da pristižu azilanti, nesrećnici sa Bliskog istoka. Srbi se, kako kažu, dobro slažu s njima. Ponosni su što su Srbija i njeni građani otvorili srce i pomogli hiljadama migranata, ali im nije pravo. Ipak, i posle 20 godina čekanja boljeg sutra u neljudskim uslovima kolektivnih centara, srpske izbeglice su pune humanosti i razumevanja za migrante u nesreći koji spavaju u blatu beogradskih parkova.
- Žao mi je sirijskih izbeglica. I ja sam prošla kroz tu golgotu. Svaka čast što njima pomažu - i treba! Ali, ko je obratio pažnju ovih godina na nas, pitao gde smo i kako se osećamo? Trinaest godina sam ovde. Znate, oni i treba da budu smešteni ovde, a ne u parkovima, ali nama ovde odavno nije mesto. Učiti, raditi, boriti se za egzistenciju iz 10 kvadrata u baraci! Kada izađem sa društvom krijem odakle sam jer ne želim da osetim sažaljenje - ispričala nam je ova 33-godišnja devojka.
POGLEDI BEZ NADE
U mukloj tišini odzvanja samo zvuk lopte. Dečaci koji odu odrasli u barakama, sa zajedničkim toaletom i daleko od grada, dovikuju nam:
- Nemojte više da slikate! Nismo mi za slikanje...
Između starih baraka suši se veš, susrećemo poneki pogled sa prozora ili zamišljene ljude na klupi. Tu je i jedna porodica koja je tek pristigla.
- Pre dve nedelje smo došli. Mučili smo se kao podstanari. Sada su nam dali smeštaj jer imamo četvoro dece - priča Zoran Čalić (43), držeći u naručju šestomesečnog sina.
JEDNA SOBA ZA ČETVORO DECE
Čalić je izbegao iz Hrvatske, a njegova supruga Nataša iz Bosne. Živeli su, kažu, u memljivim stanovima, a onda ni to nisu mogli da plaćaju. Dok se vrpolji u hodniku, kojim se širi težak miris vlage, njihova najstarija ćerka Katarina otkriva nam svoje želje:
- Volela bih da se ovo kupatilo promeni, da imamo normalnu kuću koja nema samo dve sobe - kazala ona je i otrčala.
Čalić kažeka da su doskora dobijali jedanjed paket pomoći godišnje.
- To je otprilike bilob tri litre ulja, 20 kilograma brašna, kilogram