Tiho noći, moje zlato spava
BEOGRAD Uz pesmu “Tiho noći, moje zlato spava” i gromki aplauz - juče je ispraćena na večni počinak glumica veka.
Atmosfera dostojanstva i tuge.
Bez oficijalnih govora i obraćanja.
Uz odar članovi porodice; unuka Mia, kraj koje je bivao i njen sinčić, gospođa Karolina - supruga Mirinog brata i slavnog glumca Bore Todorovića, Srđan i Dana Todorović, Borina deca...
Među nešto više od stotinak ljudi koji su došli da odaju poslednju počast slavnoj glumici Dejan Mijač, Jagoš Marković, Voja Brajović, Tamara Vučković, Branko Cvejić, Radoslav Zelenović, Gorčin Stojanović, Dejan Savić, Ras Rastoder Ćita, Božidar Nikolić .... Cveće i sveće. I šapat. Sećanja... Govorilo se kakva je glumica, kako velika umetnica bila. Govorilo se o njenoj ljudskoj grandioznosti. Govorilo i o njenom životu, prepunom i sjajnih i tamnih tonova.
Pominjale su se njene grandiozne uloge i predstave (u Jugoslovenskom dramskom, Hrvatskom narodnom kazalištu, Narodnom pozorištu Beograd, na scenama u inostranstvu...) koje su antologija i, između ostalog, reči čuvenog erudite Stanislava Vinavera. Recimo (piše o tome i R. Munitić u svojoj knjizi o Miri), Vinaver je 1953, 28. aprila, jedanaest dana posle premijere “Lede”, napisao: „Mira Stupica raspolaže besprimernim šarmom koji je tako redak i koji osvaja sve i svakoga, čak i kad toga nismo svesni. Ne čak - nego baš - baš onda. U ‘Ledi‘ ona igra svoju veliku scenu sa Klanfarom, tako da je svaki pokret njenog partnera propraćen i njenim, makar i samo čisto glasovnim, seizmološkim kolebanjem. (…) Kad glumac jednako igra, kad treperi, makar i čisto virtuozno, i tada mu je publika blagodatna jer je on jednako vodi, jednako
MIRA STUPICA, ROĐENA TODOROVIĆ, PREMINULA JE U PETAK U 94. GODINI U BEOGRADU
upućuje. To nije ‘monumentalna gluma‘ koja se sastoji iz nekoliko moćnih poteza u kojima se valja ušančiti. Pa kada to treperenje još i zrači stvarnom dražešću, ljupkim stvarnim učešćem u svim okolnostima - onda ono prelazi, malo pomalo, u mađiju koja je, pored ostalog, i jedna viša forma glume, to jest izražajna tehnika koja se pretvorila u život, koja se sva unela čipkasto u život, tako da ne ostane ničega za kamen, za kalup, za šablon. (…) Ima u svemu tome nekog višeg smisla.”
Pričalo se juče i o njenoj duhovitosti, mudrosti, vedrini, čovekoljublju... o umetnici veka.
Bila je dobitnica svih najznačajnijih nagrada za glumu, od Dobričinog prstena, tri Zlatna lovor vijenca sarajevskog Meša, dve Sterijine nagrade, Zlatne arene, nagrade „Pavle Vuisić“za životno delo.
Komemoracija će biti održana u septembru.