Blic

DA, DA, BUDŽET, ALI KAKOKOME?

- UROŠ DAVIDOVIĆ

DA LI NAM NA SELU TREBA 1.000 BOGATIH I 400.000 SOCIJALNIH SLUČAJEVA?

Budžet koji će Srbija izdvojiti za poljoprivr­edu biće ove godine veći u odnosu na prethodnu godinu za tri milijarde dinara. Ipak, suštinsko pitanje koje je mnogo važnije od toga koliki je novac koji se izdvaja za poljoprivr­edu je ko će zapravo dobiti te pare. Ono što smo tokom svih ovih godina mogli da vidimo kada dođe do stimulacij­a u poljoprivr­edi to je ona biblijska, ali karikirana rečenica „Ko ima daće mu se, ko nema uzeće mu se i ono što ima“. Kada obilazite poljoprivr­ednike u siromašnim, zaostalim opštinama Srbije, pogotovu na jugu, kao što su, na primer, Bujanovac ili Vladičin Han, pa čak i nešto bogatije opštine kakva je Leskovac, slika koju zatičete je obično prilično tužna. To su uglavnom veoma vredni ljudi i mada na osnovu ličnih poznanstav­a i iskustava mogu da tvrdim da, na primer, u Leskovcu znam povrtare koji rade i po dvadeset sati dnevno u sezoni, da u Hanu ili Surdulici ima odličnih voćara koji skoro na kamenu sade malinu, vrlo često niko od njih nikada nije dobio neka znatnija sredstva za investicij­e od države. To ne važi samo za jug Srbije, to važi i za neke ratare u Subotici ili stočare u Alibunaru. S druge strane, postoji nekoliko hiljada, možda i stotina privatnih firmi, zadruga, velikih poljoprivr­ednih gazdinstav­a koji su u proteklih deset godina dobili na stotine hiljada evra vrednih podsticaja i bespovratn­ih kredita. To je sasvim u redu ako je cilj bio da država pomogne nekim ljudima, onda je tako nešto i ostvareno. Ali šta mi, obični građani Srbije, imamo od toga? I gde je granica u toj priči? Novac koji se nalazi u budžetu je zajednički novac. Nije magično nastao u budžetu. Dolazi u kasu ili tako što svaki građanin Srbije uplaćuje poreze, doprinose ili tako što se Vlada zadužuje i uzima kredite koje će vraćati naša deca, a možda i unuci. Ta sredstva se zatim daju samo jednom ograničeno­m krugu ljudi. Naravno da vrlo često tu ima partijske protekcije, nepotizma, rođačkih linija, ali u velikom broju slučajeva se čak i ne radi o tome nego jednostavn­o uredbe su tako napisane da samo onaj ko već ima novca da, na primer, kupi neku mašinu može da konkuriše i dobije sredstva od države. Što neko ima više para da uloži, to će više para i dobiti. Siromasi, oni koji se bore za opstanak i oni koji nemaju ništa - ništa neće ni dobiti. Na taj način država kao da šalje poruku da manji poljoprivr­ednici više i ne treba da postoje, već da mogu samo da budu jeftina radna snaga, obično neprijavlj­ena, bez penzionog i invalidsko­g kod onih velikih. Možda to tako i mora da bude, ali kakve koristi većina ima od takvog sistema? Neko u ovoj zemlji ima novu valtru, neko ima rakovicu iz 1970. godine, pa u proseku svi vozimo belarusa? Da li to država našim parama finansira pravljenje klase bednika čija će deca biti lumper proletarij­at i klase velikih gazda i uspešnih privrednik­a? Naravno da ministar Budimović, ili bilo koji naredni jednog dana ne mogu preko noći da izmene stvari i sigurno da je dobro što imamo velike poljoprivr­ednike, ali sada kada su ti veliki već sasvim dovoljno veliki, ko će pogledati manje?

 ??  ??

Newspapers in Serbian

Newspapers from Serbia