Banatska cepanica
BANAT Slika mašine koju je konstruisao i napravio Srećko Radovanović na prvi pogled može da deluje gotovo egzotično - gomila slame, vodena para koja kulja iz prese uz dosta buke - i tvorevina nalik na ogromnu kobasicu sa rupom od par centimetara u sredini.
Međutim, kako veruje Radovanović, u pitanju je začetak čitave jedne nove industrije koja bi desetina godina priča i promašaja fondova, ministarstava i države mogla da uspe. Vojvodina bi mogla da uz malo truda postane veliki proizvođač energenata za ogrev, možda jednog dana i za proizvodnju struje.
Sistem je nešto složeniji nego što bi se očekivalo, ali radi pouzdano. Upotrebljavaju se žetveni ostaci, slama, kukurozovina, cima, ili bilo kakva druga drvenasta, celulozno-ligninska masa. Mlin koji po konstrukciji podseća na trup kombajna usitnjava biomasu na veličinu čestica od nekoliko milimetara. Vazdušnim transportom biomasa se prebacuje do pužaste prese. Grejači zagrevaju samlevenu slamu na temperaturu od oko 200 stepeni Celzijusa. Tako visoka temperatura ima za cilj da smekša celulozu i otopi lignin, koji deluje kao lepak. Presa zatim oblikuje kukuruzovinu u cilindrični oblik sa rupom na sredini. U postupku deo vode ispari tako da se dobija briket koji sadrži ispod 7 posto vlage. Snaga kompresije je toliko velika da se dobija gorivo koje ima veću specifičnu masu od drveta a jedan kilogram oslobađa preko 17.000 džula energije.
Mašina, ukoliko rade mlin, grejači i presa troši 36 kWh stuje - međutim mlin se pali samo po potrebi, otprilike radi 15 minuta u toku sata - tako da je realna potrošnja oko 20 kWh struje. Tokom jednog sata proizvede se između 130 i 200 kilograma briketa. Sabijeni žetveni ostaci kakva je kukurozovina daju više proizvoda dok rastresita žitna slama daje manje.
Uz malo mašte, jasno je šta bi ova mašina mogla da znači za Srbiju. Ili tačnije, ne jedna nego hiljade koje bi bile instalirane po selima ne samo u Vojvodini nego i u Centralnoj Srbiji. Srbija godišnje ima oko 1.000.000 hektara kukruza. Ukoliko bi se samo od kukuruza koristio jedan deo biomase od oko 3,5 tona po hektaru, to bi značilo da bi svaki hektar kukruza mogao da da oko 3 tone briketa. S obzirom na to da jedna tona briketa na veliko košta 100 evra, u teoriji to znači da bi oranice mogle da proizvedu godišnje oko 300 milina evra dodate vrednosti!
Zasad, ipak, pred proizvođačima briketa od žetvenih ostataka nalazi se dug put. I to put na kome se nalaze mnoge prepreke od nerealno niske cene uglja do toga što se za razliku od drveta na briket naplaćuje PDV. Ipak, Srećko Radovanović i mnogi kao on ne odustaju.