Bruka i grdila
Bude li ili ne bude uskoro otvoreno ono izvesno poglavlje
pregovora naše plačevne dolinice sa sve uplakanijom Evropom, ono koje se ima baviti kulturom i, valjda, obrazovanjem – valja se ovoj, i svakoj sledećoj, srpskoj upravi, što sebe voli smatrati vlašću, baktati sa tom neprijatnom i pomalo nepotrebnom knjigovodstvenom stavkom.
Žilava biljka, ta srpska
kultura, umetnost poglavito, ne da se iskoreniti. A nije da joj ne rade sve što je potrebno da se taj okoreli korov skloni iz dvorišta, pa da ono zasja sjajem stakla, čelika i pokojeg novogodišnjeg ukrasa što ga se iznelo dok su još radile kafanske bašte. Pleve li pleve upravitelji, čupaju li čupaju subaše, riljaju li riljaju državni službenici, pevaju li pevaju pevači-amateri, kukaju li kukaju nacionalni radnici, udaraju li udaraju udbaški udovi, baba za dedu, deda za repu – kulturu ne izvukoše. Toliko se to ukorenilo.
Svemu, dakle, uprkos, vazda iznova niče to seme. Takav svet ovde živi, blenu i u televizor i pod šatrom se skupljaju, ali hoće, pa hoće, da idu u pozorište, pa i u bioskop ponekad, obilaze izložbe, slušaju neku muziku, sve nešto hoće još i bolje, a i drugi hoće to, pa naručuju da se ide van granica, da se prikaže šta ovde ima. E, ovo potonje, kako stvari stoje biće sve važnije: Jevropa je videla da joj ne ide dobro drugačije, pa je kulturu stavila u središte – pazi sad! – međunarodnih odnosa. To ima i u tom jošte neotvorenom poglavlju. Ništa ekonomija, to posrće, ništa visoka politika, toga nema ni po starim prestonicama, nego, majčin sine, kultura. Ako se, pak, Rujama okreneš, i oni vole Tolstojevskog i Šostakojevskog. To, znači, mora. A taman se ponadala uprava.
S poglavljem ili bez poglavlja, otvorenog ili zauvek
zatvorenog, s kulturom, a naročito s umetnošću, valja se nositi ovdašnjoj upravi što se voli smatrati vlašću. Još malo pa će početi i da idu u pozorište. Kad je mogao vojvoda Draško, valjda će i oni moći pretrpeti takve bruke i takvijeh grdilah.
Ako se, pak, Rujama okreneš, i oni vole Tolstojevskog i Šostakojevskog