Dijalog neistomišljenika
Naša elita predstavlja onaj deo društva koji ne želi bilo kakvu promenu i koji sprečava svaki napredak
U debati koju su poslanici imali tokom rasprave povodom usvajanja budžeta pojavila se kao tema i Fondacija „Dr Zoran Đinđić“. Naime, Šešelj je kritikovao vladu koja je u budžet za 2017. uvrstila i finansiranje te fondacije. Desio se fin obrt - kada je Šešelj ovu stavku budžeta napao, poslanici DS morali su da ustanu u obranu Vučićevog budžeta u vezi koga su, inače, antiprotivni, iako je on, budžet, takav da bi ga i sami danas doneli samo da mogu i da umeju.
Vučić je objasnio da je ideja da se Fondacija stavi na državno finansiranje potekla od njega lično. Bio sam prisutan na događaju koji je Ružica Đinđić organizovala povodom odlaska naših studenata na usavršavanje u Nemačku kada se Vučić obratio studentima i obećao da će država uvesti finansiranje Fondacije „Zoran Đinđić“. Sada je ispunio to obećanje. Potom je objasnio i šta on vidi kao važnost tog čina. Rekao je da se često nije slagao sa Đinđićem, ali da je važno upravo to da on, kao nekadašnji politički protivnik, prizna vrednosti dela osobe s kojom se sporio i nastavi sve ono što je bilo dobro. Vučić je naglasio da takvim gestom upravo demonstrira želju da se u Srbiji uspostavi dijalog neistomišljenika o važnim temama.
Za to vreme Radulović i njegova grupa građana u pauzama kada ne mašu dečjim crtežima objašnjavaju kako će, kad osvoje vlast, revidirati odnose Srbije i EU i kako će ukinuti subvencije stranim investitorima. Poslanici DS, dok Radulović govori o „katastrofalnoj“investiciji „Fijata“, sramno ćute kao da se „Fijatova“investicija njih uopšte ne tiče. A onda i sami krenu da objašnjavaju kako treba isterati MMF, kako treba isterati investitore revizijom ugovora, te kako se danas deca, zaboga, leče SMS-om, dok se u vreme njihove vlasti deca, valjda, nisu ni razboljevala. Demagogija takozvane demokratske opcije sustiže populizam takozvane desnice i čitava se debata završava bez jasne slike o pobedniku u obmanjivanju građana koji imaju tu nesreću da gledaju skupštinski prenos.
Gledajući ovu tragičnu skupštinsku predstavu opozicionih stranaka ispražnjenih od bilo kakvog političkog sadržaja, pitao sam se ko bi u našem društvu uopšte mogao da vodi dijalog o važnim političkim i društvenim pitanjima. Jer, ako nema politike i ako nema političkog sporenja, onda ni stranke međusobno nisu protivnici, konkurenti i suparnici, već neprijatelji. Neprijatelji ne vode dijalog. Društvena elita bi tu teoretski mogla da bude korektivni faktor, ali u našim uslovima elita upravo ohrabruje stranke da se ne bave politikom. Elita za predsednika predlaže Jankovića, osobu koja nema ni politiku, ni političku snagu, a pritom ta ista elita ubeđuje javnost da pitanje politike nije ni bitno. Naša elita predstavlja najkonzervativniji deo društva, onaj koji ne želi bilo kakvu promenu i koji sprečava svaki napredak. Elita, recimo, i daje podršku Jankoviću jer za njega je sigurna da: a) ne može da pobedi i b) kad bi nekim čudom i pobedio, sigurno ne može, bez stranke, ništa da promeni.
I šta imamo? Imamo stranke koje ne vode političku borbu već vladi teraju inat i imamo „elitu“koja sve vreme manipuliše strankama i političkim procesima tako da održi status quo.
U takvim uslovima Srbija treba da dobije novog predsednika da bi ušla u EU, a proevropska opozicija učiniće sve da obori Vučića bez kog Srbija nikad neće ući u EU jer je to moguće: a) jedino ako EU prihvate i ljudi koji nisu iz njenog mentalnog serkla, b) ako je vodi snažan lider kakav Vučić jeste.
Dijalog jeste preduslov rešenja ovog paradoksa. Ali ko da ga vodi?