Potop je neminovan
Premijera predstave „Učene žene“Ž.B.P. Molijera u režiji Jagoša Markovića (28. decembar) u Crnogorskom narodnom pozorištu upečatljivo je obeležena dugim, gromkim pljeskom dlanova na otvorenoj sceni na kraju i uzvicima „bravo“. Zabavna, vizuelno očaravajuća, dinamična, puna muzike,
komičnih i grotesknih elemenata koji se pretapaju s oporim, bolnim i gotovo katastrofičnim uvidima. U osnovi ovog legendarnog komada, starog oko 350 godina, jeste priča o porodici u kojoj je muž papučić, a žena „nosi pantalone u kući“i uz svoju sestru i jednu ćerku zagovara tzv. „učenost i duhovnost“nipodaštavajući posvećenost porodici. Nije to priča o ismevanju potrebe žene za rodnom ravnopravnošću, ni kod Molijera, a naročito ne u odličnoj Jagoševoj postavci. To je pozorišno bogata i uzbudljiva, sofisticirana a snažna predstava, između ostalog, o karikaturalnosti čovekovog nastojanja da bude ono što nije, da siluje i vrednosni sistem i prirodno stanje stvari, da i tiranijom i manipulacijom postavlja sebe i sopstvenu kartikaturalnost kao jedinu istinu koju svi i po svaku cenu moraju prihvatiti. Na nivou pojedinca biva to i smešno i tužno, a kad postane način mišljenja i legitimni princip funkcionisanja porodice, odnosno društva - potop je neminovan.
Zloslutno se i vidi i čuje dobovanje kišnih kapi po
porodičnom stolu, po ljudskim glavama... Jedna od ključnih (i potresnih) scena je kad otac Krizal (uverljivi Marko Vlahović) - koji jeste neki glas razuma, ali slabašan je on čovek i još slabija ličnost - i majka Filamenta (upečatljiva Nada Vukčević), rodonačelnik i oličenje kancerogene karikaturalnosti, doslovce razvlače i razapinju rođenu ćerku u žaru volje za moć koja proždire sve, i život sam. Samo, ćerkino stradanje i žrtvovanje nije zalog ni nade, ni vere, ni ideala, nego odraz unakažene i mladosti i elan vitala, da bi na kraju karikature, mada finasijski devastirane pa i ofucane, gromoglasno uzviknule: “Platon je glup (...) Mi ćemo raditi na fizici, na gramatici, na jeziku, na politici / O jeziku naš će skoro zakon stići, njime ćemo sve staro u vazduh dići...”
No, prelama se iz scene u scenu; ne stiže pakao neznano
odakle, mada se tako može učiniti. On se razvija strahom i snishodljivošću prema karikaturalnosti što se moćnom postavlja i predstavlja, i raste poput „Bolera“Morisa Ravela koji je povremena muzička tema predstave. A kad je o muzici reč, upečatljiv i duhovit momenat su i pesma Ksenije Cicvarić i rep numera koju izvodi Krizal otkrivši, makar nakratko, potrebu da ojača pozitivitet sopstvene ličnosti. Imaju tu svoje i komično i tragično mesto i revolveri, i ispijanje rakije, i trčanje u mestu, i pojava dečaka umnijeg i životu bližeg od svih ostalih... Odlični kostimi (Marija Marković) i rediteljeva scenografska rešenja upečatljiv su deo ove hvale vredne predstave za koju su, kako se može čuti, karte rasprodate za sva najavljena izvođenja.